“Reče dalje: ‘Neki čovjek imao dva sina. Mlađi od njih reče ocu: Oče, daj mi dio baštine koji mi pripada! Otac im podijeli imanje. Poslije nekoliko dana mlađi sin skupi sve svoje te krene u daleku zemlju i ondje rasu svoje imanje provodeći život razvratno.’” (Luka 15,11-13)
To nije sin kakvog bih poželio. Ne može čak ni pričekati da starac umre, već zahtijeva svoj dio dok je otac još živ.
Iako je stariji sin kao prvorođeni primio dvostruki dio, mlađi sin očito je imao prilično veliku ušteđevinu. I točno je znao što će učiniti s njom. Kao prvo, imat će za vino i ples. Moći će činiti što god poželi. Nikada neće morati raditi budući da posjeduje tolika sredstva. A zatim tu su bile i dame. Nemojte njih zaboraviti. Mnogo njih za svaku njegovu potrebu.
Postojao je samo jedan problem. On nije mogao raditi ono što mu je bilo na umu dok je bio previše blizu domu. Morao je otići u “daleku zemlju”. Napokon, poznavao je očeva načela.
Zanimljiva je stvar u vezi s ovom trećom usporedbom o izgubljenosti u Luki 15 što u njoj nema nikakve potrage. Zašto? pitanje je s kojim se suočavamo, pogotovo zato što je sin dragocjeniji od ovce ili novčića. A za njima se tragalo.
Odgovor leži u načinu kako se izgubio. Novčić nije imao nikakvu duhovnu svijest. Takvi ljudi čak ni ne znaju da su izgubljeni. Zato ga je bilo potrebno tražiti. Ovca ima određenu duhovnu svijest, dovoljnu da zna da se izgubila, premda nema ni najmaglovitiju predodžbu o tome kako da se vrati kući. Zato ju je bilo potrebno tražiti.
Međutim, sin je imao veliku duhovnu svijest. Znao je da je izgubljen i znao je kako se vratiti kući. Ali posljednje što je želio bilo je da se vrati. U svojoj pobuni drago mu je što je izgubljen i samo se želi zabavljati. Potraga bi bila beskorisna.
U svojoj mudrosti otac zna da se na ljubav ne može prisiliti. Tako je bilo i u mojem slučaju. Još se sjećam dana kada je službenica Marine Corps nazvala telefonom mojeg oca i priopćila mu da napuštam koledž. Došlo je do žučne rasprave, ali što možete učiniti sa sveznajućim osamnaestogodišnjakom.
Otac u priči učinio je jedino što je mogao. U svojoj ljubavi dopustio je mladiću da ode shvativši u svojem srcu da će njegov sin morati učiti na teškim životnim udarcima.
U međuvremenu, Bog, rasipni Otac, čeka svoju priliku. On nikada ne odustaje od nas, čak ni dok nas promatra kako rasipamo svoju baštinu. Nikada!
Preporučujemo:
