“Diže se i krenu svom ocu. Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin mu reče: ‘Oče, sagriješih. … Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom…!’ Tada otac reče svojim slugama: ‘Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo, jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.’ I počnu se veseliti.” (Luka 15,20-24)
Sin je možda shvatio svoj grijeh i svoje potrebe, ali je potpuno pogrešno procijenio očevu ljubav. On je temeljio svoje razumijevanje na ljudskoj logici: dobit ću ono što zaslužujem. Očevo razumijevanje odražavalo je božansku logiku: dat ću mu ono što mu je potrebno. Ono što zaslužuje mučna je kazna u vidu beskrajnog rada i male nagrade. Ali ono što njemu treba jest ljubav, briga, opraštanje i obnova.
Odlukom da buntovniku ponudi ono što ne zaslužuje, otac je u potpunosti prikazao Oca. Darivanje ljudima onoga što ne zaslužuju Pavao naziva milošću. Isus nije upotrijebio tu riječ, ali nitko nije mogao slikovitije prikazati njezino značenje.
Nedostojni sin je za kratko vrijeme bio potpuno obnovljen. “Brzo”, viče radosni otac, “donesite haljinu, onu najbolju.” Ne bilo kakvu staru haljinu. Samo najbolje za mojeg sina. “Stavite mu na ruku prsten” s obiteljskim pečatom koji može utisnuti u vlažnu glinu financijskih i zakonskih ugovora — obiteljsku čekovnu knjižicu i kreditnu karticu njegovog vremena. I stavite mu na noge obuću, simbol slobodne osobe.
Ali najbolje tek predstoji: “Priredimo gozbu bez premca.
Zakoljimo najbolje tele koje smo čuvali za posebne prilike i upotrijebimo sva moguća sredstva. Ne treba ni na čemu štedjeti u ovaj veliki dan. Moj sin se vratio.”
Takva je rasipna Božja milost prema nama. Timothy Keller ističe da “rasipan” ne znači “svojevoljan”, kao što mnogi misle, već “lakomisleno rasipan”. Prema tome, “očeva dobrodošlica upućena sinu koji se kajao bila je doslovno lakomislena, jer on nije ‘uračunao’ njegov grijeh protiv njega niti je zahtijevao vraćanje novca.” Samo najbolje za mojeg “sina”.
Ponovno je vrijeme za gozbu, dosad treću radosnu gozbu u 15. poglavlju Evanđelja po Luki. Imamo dojam da Bog voli gozbe i da crkva treba biti najradosnije mjesto na Zemlji.
Možda postoje stupnjevi svetosti, ali ne postoje stupnjevi opraštanja. Onog trenutka kada odgovorimo na poticaj Duha da se vratimo Ocu, mi smo potpuno i bezuvjetno obnovljeni kao Božja djeca. To je milost. A milost zaslužuje gozbu.
Preporučujemo:
