Ovo se poglavlje zasniva na Levitskom zakoniku 10,1-11
Nakon posvećenja Šatora sastanka i svećenici su bili posvećeni za svoju svetu službu. Ove službe su trajale sedam dana, a svaka je bila obiježena posebnim obredom. Svoju službu su otpočeli osmoga dana. Aron, kome su pomagali njegovi sinovi, prinio je žrtvu koju je Bog tražio, podigao ruke i blagoslovio narod. Sve je bilo obavljeno kako je Bog zapovjedio, i On je prihvatio žrtvu i na jedinstven način otkrio svoju slavu — vatrom koja je sišla od Gospodina i spalila žrtvu na žrtveniku. Narod je sa strahopoštovanjem i velikim zanimanjem promatrao ovaj prekrasan prikaz božanske sile. Oni su u njemu vidjeli znak Božje slave i naklonosti te su zajedno izrazili zahvalnost i divljenje i poklonili se licem do zemlje kao da se nalaze u neposrednoj Jahvinoj prisutnosti.
Ali uskoro nakon toga obitelj velikog svećenika zadesila je iznenadna i strašna nesreća. Za bogoslužja, dok su se hvale i molitve naroda dizale Bogu, dva Aronova sina uzela su svoje kadionike i u njih stavili tamjan da ga prinesu pred Gospodinom. Međutim, oni su prekršili Njegovu zapovijed o upotrebi “neposvećene vatre”. Oni su za prinošenje tamjana uzeli običnu, a ne posvećenu vatru koju je sâm Bog zapalio i zapovjedio da se koristi u ovu svrhu. Zbog ovog grijeha pred Gospodinom je izbila vatra i progutala ih pred narodom.
Nadab i Abihu su zauzimali najviši položaj pored Mojsija i Arona. Gospodin ih je posebno uzvisio tako što im je dopustio da sa sedamdeset starješina promatraju Njegovu slavu na gori Sinaj. Zbog toga se preko njihovog grijeha nije moglo olako prijeći ili naći izgovor. Sve ovo je njihov grijeh učinilo još težim. Neka si ljudi ne laskaju da mogu nekažnjeno griješiti te da Bog neće strogo kazniti njihovo bezakonje jer su bili posebno uzvišeni, jer su primili veliku svjetlost, i kao izraelske starješine, bili na gori i imali prednost razgovarati s Bogom i boraviti u svjetlosti Njegove slave. To je sudbonosna prijevara. Darovanje velike svjetlosti i prednosti zahtijeva da uzvratimo vrlinama i svetošću u skladu s primljenim svjetlom. Bog ne može prihvatiti ništa manje od toga. Veliki blagoslovi i prednosti nikada nam ne trebaju davati lažnu sigurnost ili nas činiti bezbrižnima. Oni nam nikada ne smiju dati odobrenje da griješimo ili navesti njihove primatelje da smatraju kako Bog prema njima neće biti savjestan. Sve prednosti koje Bog daje Njegov su način da udahne gorljivost u naš duh, revnost u naše napore i silu u vršenju Njegove volje.
Nadab i Abihu nisu u svojoj mladosti stekli naviku samosvladavanja. Očeva sklonost popuštanju, nedostatak postojanosti u pravdi, naveli su ga da zanemari discipliniranje svojih sinova. Njegovim sinovima je bilo dopušteno da slijede svoje sklonosti. Navike popuštanja sebi toliko su zagospodarile njima da to nisu mogle promijeniti niti odgovornosti najsvetije službe. Oni nisu naučili poštovati svojeg oca i nisu razumjeli nužnost stroge poslušnosti Božjim zahtjevima. Aronovo grešno popuštanje njegovim sinovima pripremilo ih je da postanu meta božanskog suda.
Bog je htio poučiti narod da Mu moraju pristupiti sa strahopoštovanjem i na način koji je On odredio. On ne može prihvatiti djelomičnu poslušnost. Nije bilo dovoljno da u tom svečanom razdoblju bogoslužja gotovo sve bude učinjeno onako kako je On naredio. Bog je izrekao prokletstvo nad onima koji odstupe od Njegovih zapovijedi i ne razlučuju između običnih i svetih stvari. On preko proroka kaže: “Jao onima koji zlo dobrim nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu. … Jao onima koji su mudri u svojim očima i pametni sami pred sobom … koji za mito brane krivca, a pravedniku uskraćuju pravdu! … Jer odbaciše Zakon Jahve nad Vojskama i prezreše riječ Sveca Izraelova.” (Izaija 5,20-24) Neka se nitko ne vara vjerovanjem da neka Božja zapovijed nije bitna, ili da će On prihvatiti zamjenu za ono što zahtijeva. Prorok Jeremija kaže: “Tko je rekao nešto i zbilo se? Nije li Gospodin to zapovjedio?” (Tužaljke 3,37) Bog u svojoj Riječi nije zapisao zapovijed koju ljudi mogu poslušati ili ne poslušati ovisno o njihovoj volji, a da ne snose posljedice. Ako ljudi izaberu neki drugi put, a ne put stroge poslušnosti, oni će shvatiti da on “na koncu vodi k smrti” (Izreke 14,12).
“Poslije toga Mojsije reče Aronu i njegovim sinovima, Eleazaru i Itamaru: ‘Ne raščupavajte svoje kose niti razdirite svojih haljina, da ne poginete … jer na vama je Jahvino ulje pomazanja.’” Veliki vođa je podsjetio svojeg brata na Božje riječi: “Po onima koji su mi blizu svetim ću se pokazati; pred svim ću se pukom proslaviti.” Aron je šutio. Smrt njegovih sinova, bez upozorenja, u tako strašnom grijehu, grijehu za koji je znao da je posljedica njegovog zanemarivanja dužnosti, ispunjavala je očevo srce jadom, ali on nije izrazio svoje osjećaje. On nikakvim izrazom žalosti nije smio pokazati suosjećanje s grijehom. Nije smio navesti zajednicu da prigovara protiv Gospodina.
Gospodin je htio naučiti svoj narod da prizna pravednost Njegovog načina popravljanja, kako bi se drugi bojali. U Izraelu je bilo onih koje je upozorenje o ovoj strašnoj kazni moglo spasiti da, oslanjajući se na Božje strpljenje, i oni ne zapečate svoju sudbinu. Božanski ukor upućen je lažnom suosjećanju za grešnika koji nastoji opravdati svoj grijeh. Učinak grijeha je umrtvljivanje moralnih osjećaja tako da grešnik ne shvaća veličinu svojeg prijestupa i, lišen sile Svetog Duha, on ostaje djelomično slijep na svoj grijeh. Dužnost Kristovih slugu je da upozore ove grešnike na opasnost. Oni koji uništavaju učinak upozorenja zatvaranjem očiju grešnika pred stvarnom naravi i posljedicama grijeha često si laskaju da time pokazuju svoje milosrđe, ali oni se izravno protive i sprečavaju djelovanje Božjeg Svetog Duha. Oni uspavljuju grešnika na rubu propasti, oni sudjeluju u njegovoj krivnji i na sebe navlače strašnu odgovornost za njegovu okorjelost. Mnogi, mnogi su propali zbog ovog lažnog, varljivog suosjećanja.
Nadab i Abihu nikada ne bi počinili taj sudbonosni grijeh da se prethodno nisu djelomično opili obilnim uzimanjem vina. Oni su razumjeli da je prije ulaska u Svetište, gdje se ukazivala božanska prisutnost, potrebna najpozornija i najsvečanija priprema, ali ih je njihova neumjerenost onesposobila za ovu svetu službu. Misli su im bile pomućene, a moralno opažanje otupjelo, tako da nisu mogli razlučiti između svetog i običnog. Aronu i njegovim preživjelim sinovima upućeno je upozorenje: “Kad ulazite u Šator sastanka, nemojte piti vina niti opojnoga pića, ni ti ni tvoji sinovi s tobom! Tako nećete poginuti. To je trajan zakon za vaše naraštaje; da možete lučiti posvećeno od običnoga, čisto od nečistoga; da možete učiti Izraelce svim zakonima što ih je Jahve predao preko Mojsija.” Upotreba alkoholnih pića slabi tijelo, pomućuje misli i snižava moral. Ono priječi ljude da shvate svetost svetih stvari ili obveze Božjih zahtjeva. Svi koji zauzimaju položaj svete odgovornosti moraju biti strogo umjereni ljudi da bi im prilikom razlučivanja pravde od nepravde um bio bistar, da mogu biti načelni i posjedovati mudrost za vršenje pravde i pokazivanje milosti.
Ista obveza počiva na svakom Kristovom sljedbeniku. Apostol Petar kaže: “Vi ste, naprotiv, izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu.” (1. Petrova 2,9) Bog zahtijeva da sve svoje snage očuvamo u najboljem stanju kako bismo svojom službom mogli ugoditi našem Stvoritelju. Kad se koriste opojna pića, doći će se do istog učinka kao i u slučaju ovih izraelskih svećenika. Savjest neće više biti osjetljiva na grijeh, a gotovo sigurno će otvrdnuti na bezakonje, dok razlika između svetog i svjetovnog ne izgubi svoj značaj. Kako onda možemo dosegnuti mjerilo božanskih zahtjeva? “Ili zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga? Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!” (1. Korinćanima 6,19.20) “Prema tome, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju!” (1. Korinćanima 10,31) Kristovoj crkvi u svim vjekovima upućena je svečana i strašna opomena: “Ako tko razara hram Božji, njega će Bog razoriti, jer je svet hram Božji, a taj ste vi.” (1. Korinćanima 3,17)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)