“Baš se tim očitova milost Božja u svoj spasiteljskoj snazi za sve ljude, da nas odgaja da se odrečemo bezbožnosti i svjetskih požuda te živimo umjereno, pravedno i pobožno u ovom svijetu kao ljudi koji iščekuju blaženo ispunjenje nade, naime, pojavu sjaja velikoga Boga, našega Spasitelja, Isusa Krista. On je dao samog sebe mjesto nas da nas otkupi od bezakonja i očisti nas da budemo njegov izabrani narod, revan u djelima ljubavi.” (Titu 2,11-14)
Čini mi se kao da je bilo jučer, ali je zapravo bilo prije više od pedeset godina. U svojim mlađim godinama imao sam prijatelja kojeg smo zvali D. G. Nikada nisam saznao što su ti inicijali značili, ali tako smo ga svi oslovljavali. Bio je običan dječak i dobar prijatelj s kojim je bilo lijepo provoditi vrijeme.
Vremenom smo izgubili kontakt. A onda, kada sam imao šesnaest godina, zastao sam pred njegovom kućom. Prizor me je zaprepastio. Svuda po dvorištu bile su razbacane limenke piva. Limenki piva bilo je nehajno pobacano i po kući. Pivskih limenki bilo je svuda! Vidio sam dosta limenki piva u svojem kratkom životu, ali ništa slično tome.
Zato sam si postavio prirodno pitanje: Što se ovdje događa? Tada sam čuo zaprepašćujuće vijesti. Šesnaestogodišnji D. G. umro je od leukemije prije nekoliko dana i njegovi roditelji, ne znajući što bi drugo radili, priredili su zabavu za njega i njegove prijatelje posljednjeg vikenda njegovog života.
Zanijemio sam iz dva razloga. Prvo, zbog prijevremene smrti dječaka koji je bio moj prijatelj. Drugo, zato što je održavanje zabave na kojoj se pilo pivo bilo jedino što su njegovi odrasli roditelji mogli smisliti kao posljednji pozdrav. U to vrijeme nisam imao ništa protiv zabava na kojima se pilo pivo. Ali čak je i mojem tada agnostičkom, hedonističkom umu bilo teško shvatiti siromaštvo njegove smrti. To me je natjeralo da se suočim s nekim važnim pitanjima. Je li bijeg od stvarnosti putem alkohola bilo najbolje čega se njegova obitelj mogla sjetiti suočena sa smrću? Zar život i smrt ne zaslužuju dostojanstvo? Ima li život uopće smisla ili sam, kao nestalan tinejdžer, trebao nastaviti živjeti kolebajući se između učenja, rada i besmislene omamljenosti? Ukratko rečeno, postoji li ikakva nada u životu?
Prošlo je još tri godine prije nego što sam otkrio odgovor. I od tog vremena “blažena nada”, kako je naziva Pavao, nada koja nadilazi sve druge, vodi moj život.
Riječ “nada” na mnogo načina više od svega ostaloga obilježava život kršćanina. Možemo se suočiti s krizama i smrću u ovom životu, ali znamo da ovaj život nije sve. Imamo “blaženu nadu” u novi život kada se Isus vrati na nebeskim oblacima.
Preporučujemo:
