Ovo se poglavlje zasniva na 1. Samuelovoj 2,12-36
Eli je bio svećenik i sudac u Izraelu. On je zauzimao najviši i najodgovorniji položaj u Božjem narodu. Bio je božanski izabran čovjek za svetu svećeničku dužnost i postavljen nad zemljom kao najveći sudački autoritet. Na njega se gledalo kao na primjer i on je imao veliki utjecaj na izraelska plemena. Ali premda je bio imenovan da upravlja narodom, on nije vladao svojim vlastitim domom. Eli je bio popustljiv otac. Ljubeći mir i lagodnost, on nije primjenjivao svoj autoritet da ispravi zle navike i strasti svoje djece. On se pokoravao njihovoj volji i dopuštao da idu svojim putem umjesto da im se suprotstavi i kazni ih. Umjesto da odgoj svojih sinova smatra jednim od najvažnijih odgovornosti, on je prema tom pitanju postupao kao da su posljedice beznačajne. Izraelski svećenik i sudac nije bio prepušten tami neznanja u vezi s dužnostima obuzdavanja i upravljanja djecom koju mu je Bog predao na brigu. No Eli je ustuknuo od svoje dužnosti jer je ona zahtijevala da se suprotstavi volji svojih sinova i da ih kažnjava i obuzdava. Ne važući strašne posljedice koje će uslijediti iz njegovog ponašanja, on je popuštao svojoj djeci u svemu što su željela i zanemario je djelo njihove pripreme za službu Bogu i za životne dužnosti.
Bog je rekao o Abrahamu: “Njega sam izlučio zato da pouči svoju djecu i svoju buduću obitelj kako će hoditi putem Jahvinim, radeći što je dobro i pravedno.” (Postanak 18,19) A Eli je dopustio da djeca vladaju njime. On je postao podložan svojoj djeci. Prokletstvo prijestupa se očitovalo u pokvarenosti i zlu koji su obilježavali ponašanje njegovih sinova. Oni nisu cijenili Božji karakter niti svetost Njegovog Zakona. Njegova služba je za njih bila nešto obično. Oni su od djetinjstva navikli na Svetište i njegove službe, i umjesto da ih sve više poštuju, izgubili su svaki osjećaj svetosti i važnosti. Otac nije ispravio njihov nedostatak strahopoštovanja prema autoritetu, nije obuzdao njihovo nepoštivanje svečane službe u Svetištu, a kad su odrasli, bili su puni smrtonosnih plodova skepticizma i pobune.
Premda su bili potpuno neprikladni za službu, oni su postavljeni za svećenike u Svetištu da služe pred Bogom. Gospodin je dao najjasnije upute u vezi s prinošenjem žrtava, ali ovi bezbožni ljudi nisu posvetili pozornost žrtvenom zakonu koji je trebalo vršiti na najsvečaniji način. Svrha žrtava, koje su upućivale na Kristovu smrt, bila je da u srcima naroda očuva vjeru u Otkupitelja koji je trebao doći; stoga je bilo najvažnije da se Gospodnje upute u vezi s njima strogo vrše. Žrtve zahvalnice su bile poseban izraz zahvalnosti Bogu. Ovim se žrtvama na žrtveniku spaljivalo samo salo, određeni dio žrtve se čuvao za svećenike, a veći se dio vraćao prinositelju da ga on i njegovi prijatelji jedu tijekom žrtvenog blagdana. Tako su sva srca usmjeravana, u zahvalnosti i vjeri, na veliku Žrtvu koja je trebala uzeti grijehe svijeta.
Umjesto da shvate svečanost ove simbolične službe, Elijevi sinovi su samo mislili kako da je učine sredstvom popuštanja samima sebi. Nezadovoljni dijelom žrtve zahvalnice koja im je dodijeljena, oni su zahtijevali dodatni dio, a veći broj žrtava prinošenih na godišnjim blagdanima pružali su svećeniku priliku da se obogate nauštrb naroda. Oni ne samo što su zahtijevali više nego što su imali pravo, već su odbili čekati da se salo spali na žrtveniku Bogu. Oni su ustrajali u uzimanju dijelova koje su željeli, a ako im je to bilo uskraćeno, prijetili su da će ih uzeti silom.
Ovo nepoštivanje od strane svećenika uskoro je lišilo službu svetog i svečanog značaja i narod je “prezirao žrtvu koja se prinosila Jahvi”. Velika slika Žrtve na koju su trebali gledati s iščekivanjem više se nije prepoznavala. “Grijeh je mladića bio vrlo velik pred Jahvom.”
Ovi nevjerni svećenici su prestupili Božji zakon i obeščastili svoju svetu službu svojim zlim i unižavajućim ponašanjem, a svojom nazočnošću nastavili kaljati Božji šator. Mnogi ljudi, Eli i njegovi sinovi ispunjeni ozlojeđenošću zbog pokvarenog ponašanja Hofnija i Pinhasa, prestali su dolaziti na određeno mjesto bogoslužja. Tako je služba koju je Bog uspostavio bila prezrena i zanemarena jer je bila povezana s grijesima bezbožnih ljudi, dok su oni čija su srca težila zlu bili ohrabreni u grijehu. Bezboštvo, razvrat i idolopoklonstvo prevladavali su u zastrašujućim razmjerima.
Eli je učinio veliki grijeh kad je dopustio svojim sinovima da služe u svetoj službi. Opravdavajući na ovaj ili onaj način njihovo ponašanje, on je bio slijep za njihove grijehe. Ali oni su napokon dosegli točku kad on više nije mogao zatvarati oči na zločine svojih sinova. Narod je prigovarao zbog njihovih zlih djela, i veliki je svećenik bio ožalošćen i potresen. Više se nije usudio šutjeti. Ali njegovi su sinovi bili odgojeni da misle samo o sebi i sada se nisu ni na koga osvrtali. Vidjeli su žalost svojega oca, ali njihova srca nisu bila dirnuta. »uli su njegove blage ukore, ali to na njih nije ostavljalo dojam niti su htjeli promijeniti svoje zlo ponašanje, premda su bili upozoreni na posljedice svojega grijeha. Da je Eli pravedno postupao prema svojim sinovima, njima bi bila uskraćena svećenička služba i bili bi kažnjeni smrću. Bojeći se da im javno nanese sramotnu osudu, on ih je podržavao u najsvetijim i najpovjerljivijim dužnostima. I dalje im je dopuštao da svoju pokvarenost miješaju sa svetom službom Božjom i da istini nanose uvredu koju godine nisu mogle izbrisati. Ali kad je izraelski sudac zanemario svoje djelo, Bog je preuzeo stvar u svoje ruke.
“Uto dođe jedan Božji čovjek k Eliju i reče mu: ‘Ovako govori Jahve: Nisam li se jasno objavio domu oca tvojega kad su bili u Egiptu, robovi u kući faraonovoj? Odabrao sam ih između svih plemena Izraelovih da mi budu svećenici, da se uspinju na moj žrtvenik, da prinose žrtve paljenice i da nose oplećak preda mnom: i dao sam domu oca tvojega sve paljene žrtve sinova Izraelovih. Zašto gledaš zavidnim okom žrtvu i prinos što sam ih odredio za svoj Dom? I zašto paziš sinove svoje više nego mene, toveći ih najboljim dijelovima svih žrtvenih prinosa naroda moga Izraela? Zato sam — riječ je Jahve, Boga Izraelova — rekao doduše da će dom tvoj i dom oca tvojega stupati preda mnom dovijeka, ali sada — riječ je Jahvina — neka je to daleko od mene! Jer ja častim one koji mene časte, a koji mene preziru, bit će osramoćeni. … Ja ću sebi podići vjerna svećenika, koji će raditi po mom srcu i po mojoj želji, i njemu ću sazdati trajan dom, i on će svagda stupati pred pomazanikom mojim.”
Bog je optužio Elija da je više poštovao svoje sinove nego Gospodina. Eli je dopustio da žrtve koje je Bog odredio kao blagoslov Izraelu postanu gadost, umjesto da iznese sramotu svojih sinova zbog njihovih bezbožnih i ružnih običaja. Oni koji slijede vlastite sklonosti iz slijepe ljubavi prema djeci, popuštajući im u zadovoljavanju njihovih sebičnih želja, i ne koriste se Božjim autoritetom da ukore grijeh i isprave zlo, očito pokazuju da poštuju svoju bezbožnu djecu više nego što poštuju Boga. Oni se više brinu da zaštite njihov ugled nego da proslave Boga, oni više žele zadovoljiti svoju djecu nego Gospodina ili sačuvati službu Njemu od svakog oblika grijeha.
Bog je Elija, izraelskog svećenika i suca, držao odgovornim za moralni i vjerski položaj svojeg naroda, a u posebnom smislu i za karakter njegovih sinova. On je prvo trebao blagim mjerama obuzdati zlo, a ako one nisu koristile, trebao ih je pokoriti najstrožim mjerama. On je izazvao Gospodnje nezadovoljstvo jer nije ukoravao grijeh i vršio pravdu nad grešnicima. Na njega se nije moglo osloniti da će održati čistoću Izraela. Oni koji imaju malo hrabrosti da ukore grijeh, ili koji zbog nemarnosti i nedostatka zanimanja ne ulažu napore da oplemene obitelji ili Božju crkvu, drže se odgovornima za zlo koje može uslijediti iz njihovog zanemarivanja dužnosti. Mi smo isto tako odgovorni za zla koja smo korištenjem roditeljskog ili pastorskog autoriteta mogli spriječiti u drugima, kao da su ta djela naša vlastita.
Eli nije upravljao svojim domom prema Božjim pravilima za upravljanje obitelji. On je slijedio svoj vlastiti razum. Nježni je otac previdio propuste i grijehe svojih sinova u njihovom djetinjstvu, laskajući sebi da će oni nakon nekog vremena prerasti svoje zle sklonosti. Mnogi čine iste pogreške. Oni misle da znaju odgajati djecu bolje od onoga što je Bog dao u svojoj Riječi. Oni u njima pothranjuju pogrešne sklonosti, izgovarajući se: “Oni su premladi da bi ih se kažnjavalo. Čekajte dok postanu stariji, kad im se bude moglo objasniti.” Tako se pogrešne navike ostavljaju dok ne ojačaju i ne postanu druga narav. Djeca odrastaju bez ograničenja, s karakternim osobinama koje će im donositi prokletstvo cijelog života i koje će se lako stvarati i u drugima.
Nema većeg prokletstva u domu nego kad se dopusti da mladi idu svojim putem. Kad roditelji uvažavaju svaku želju svoje djece i popuštaju im u onome što znaju da nije za njihovo dobro, djeca ubrzo gube poštovanje prema roditeljima, prema autoritetu Boga i čovjeka i postaju zatočenici Sotonine volje. Utjecaj nesređene obitelji raširen je i razoran za cijelo društvo. On raste kao plima zla koja utječe na obitelji, zajednice i vlade.
Zbog Elijevog položaja njegov je utjecaj bio dalekosežniji od utjecaja običnog čovjeka. Diljem Izraela se oponašao njegov obiteljski život. U tisućama domova koje je oblikovao njegov utjecaj vidjele su se štetne posljedice nemarnog, lagodnog postupanja. Ako se djeca prepuštaju zlim običajima, dok roditelji tvrde da su vjerni, to je ukor Božjoj istini. Najbolji ispit kršćanstva u domu je vrsta karaktera koja je nastala njegovim utjecajem. Djela govore glasnije od najljepšeg izraza pobožnosti. Ako vjernici, umjesto da ulažu revne, ustrajne, teške napore da stvore uređen dom kao svjedok korisnosti vjere u Boga, popuštaju u nadzoru i zlim željama svoje djece, oni čine ono što je učinio Eli: oni sramote Krista i donose propast sebi i svojem domu. Bez obzira kako su velika zla roditeljske nevjernosti u bilo kojim okolnostima, ona su deset puta veća kad se nalaze u obiteljima onih koji su postavljeni kao učitelji naroda. Kad propuste vladati svojim domom, oni svojim pogrešnim primjerom zavode mnoge. Njihova je krivnja daleko veća od drugih jer je njihov položaj odgovorniji.
Aronovom domu je dano obećanje da će uvijek hoditi pred Bogom, ali to obećanje je dano uz uvjet da se oni cijelim srcem posvete radu u Svetištu i uzdižu Boga svakim svojim postupkom, a ne da služe sebi i slijede vlastite iskvarene sklonosti. Eli i njegovi sinovi su bili iskušani, a Gospodin ih je našao nedostojnima uzvišenog položaja svećenika u Njegovoj službi. Bog je objavio: “… Neka je to daleko od mene!” On im nije mogao dati dobro koje je namjeravao dati, jer su propustili učiniti svoj dio.
Primjer onih koji služe u svetoj službi treba biti takav da u narodu usadi osjećaj poštovanja prema Bogu i straha da ga ne uvrijede. Kad ljudi koji ustaju iznijeti narodu Božju poruku milosti i pomirenja u “ime Krista” (2. Korinćanima 5,20), koriste svoj sveti poziv kao pokrivalo za sebična i tjelesna zadovoljstva, oni postaju najdjelotvornija Sotonina sredstva. Kao i Hofni i Pinhas, oni navode ljude da prezru žrtvu koja se prinosi Jahvi. Oni mogu neko vrijeme tajno ići svojim zlim putom, ali kad se razotkrije njihov istinski karakter, vjera naroda je toliko uzdrmana da se često uništi sve njihovo povjerenje u religiju. U umu ostaje nepovjerenje prema svima koji tvrde da uče Božju riječ. Vijest istinitog Kristovog sluge prima se sa sumnjom. Uvijek iznova se javlja pitanje: “Hoće li i ovaj čovjek biti poput onoga koji je učio svetosti, ali je bio tako pokvaren?” Tako Božja riječ gubi svoju silu na ljudskim dušama.
U Elijevom ukoru njegovim sinovima nalaze se riječi od svečane i zastrašujuće važnosti, riječi o kojima bi bilo dobro da razmisle svi koji služe u svetoj službi: “Ako čovjek zgriješi čovjeku, Bog će presuditi. Ali ako čovjek zgriješi Jahvi, tko će se zauzeti za njega?” Da su njihovi grijesi uvrijedili samo njihove bližnje, sudac je mogao donijeti pomirenje tako što bi odredio kaznu i zahtijevao nadoknadu, i prijestupnicima je tako moglo biti oprošteno. Ili da su učinili neki drzak grijeh, mogla se prinijeti žrtva za grijeh. Ali njihovi su grijesi bili toliko isprepleteni s njihovom službom svećenika Svesilnoga, te je prinošenjem žrtve za grijeh Bog bio toliko obeščašćen i ponižen pred narodom, da za njih nije bilo ispaštanja koje bi se moglo prihvatiti. Njihov vlastiti otac, premda je sâm bio veliki svećenik, nije se usudio posredovati u njihovu korist. On ih nije mogao zaštititi od Božjeg svetog gnjeva. Oni koji preziru sredstva što ih je Nebo dalo za čovjekovo otkupljenje najgrešniji su od svih grešnika, oni “koji za vlastiti račun raspinju Sina Božjeg i javno ga izlažu ruglu” (Hebrejima 6,6).
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)