Izvještaj Svetog pisma o Šaulovom posjetu ženi u En Doru bio je izvor pometnje za mnoge istraživače Biblije. Neki smatraju da je Samuel zapravo bio prisutan prilikom razgovora sa Šaulom, ali sáma Biblija pruža dovoljno dokaza za suprotan zaključak. Ako je, kako neki tvrde, Samuel bio na Nebu, on je morao i sići s njega, s pomoću Božje ili Sotonine sile. Nitko ni za trenutak ne može povjerovati da bi Sotona imao moć pozvati Božjeg svetog proroka s Neba kako bi poslušao vračanje odbačene žene. Isto tako ne možemo zaključiti da ga je Bog pozvao u njezinu špilju, jer je Gospodin već odbio razgovarati sa Šaulom u snu, preko Urima i proroka (1. Samuelova 28,6). To su bili posrednici za komuniciranje što ih je sâm Gospodin imenovao i On ih nije zaobišao da bi poslao poruku preko Sotoninog sluge.
Sama poruka je dovoljan dokaz o njezinom podrijetlu. Njezin cilj nije bio da Šaula navede na pokajanje, već da ga potakne na propast, a to nije Božje djelo, već Sotonino. Štoviše, Šaulov čin savjetovanja vračare citira se u Svetom pismu kao jedan razlog zbog kojeg ga je Bog odbacio i prepustio uništenju: “Tako je poginuo Šaul za svoju nevjeru, kojom se iznevjerio Jahvi: nije držao Jahvine zapovijedi, i povrh toga je pitao za savjet bajačicu, a nije pitao Jahvu; zato ga je ubio i prenio kraljevstvo na Jišajeva sina Davida.” (1. Ljetopisa 10,13.14) Ovdje se izričito kaže da je Šaul pitao vračaru, a ne Gospodina. On nije razgovarao sa Samuelom, Božjim prorokom, već je posredovanjem vračare govorio sa Sotonom. Sotona nije mogao prikazati stvarnog Samuela, ali je prikazao krivotvorinu kojom je obavio svoje djelo prijevare.
Gotovo svi oblici drevnog čarobnjaštva i vračanja temeljili su se na vjerovanju u općenje s mrtvima. Oni koji su se bavili vještinom zazivanja mrtvih tvrdili su da su razgovarali s duhovima preminulih te da su kroz njih primili znanje o budućim događajima. Ovaj običaj općenja s mrtvima spomenut je u Izaijinom proročanstvu: “Reknu li vam: ‘Duhove pitajte i vrače koji šapću i mrmljaju’ — Dakako narod mora pitati svoje bogove i za žive u mrtvih se raspitivati!” (Izaija 8,19)
Ovo isto vjerovanje u općenje s mrtvima bilo je temeljac neznabožačkog idolopoklonstva. Vjerovalo se da su bogovi neznabožaca duhovi preminulih junaka koji su postali bogovi. Tako je religija neznabožaca bila obožavanje mrtvih. To je očito iz Svetog pisma. U izvještaju o izraelskom grijehu u Baal Peoru kaže se: “Dok je Izrael boravio u Šitimu, narod se upusti u blud s Moapkama. One pozivahu narod na žrtvovanje svojim bogovima, a narod sudjelovaše u njihovim gozbama i klanjaše se njihovim bogovima. Tako se Izrael osramoti s Baalom peorskim.” (Brojevi 25,1-3) Psalmist nam kaže kakvim su se vrstama bogova prinosile takve žrtve. Govoreći o istom otpadu u Izraelu on kaže: “Posvetiše se Baal Peoru i jedoše žrtve bogova mrtvih” (Psalam 106,28), to jest žrtve koje su bile prinošene mrtvima.
Obožavanje mrtvaca zauzimalo je značajno mjesto u gotovo svakom neznabožačkom sustavu, kao i navodno općenje s mrtvima. Vjerovalo se da mrtvi priopćavaju svoju volju ljudima, a kad ih se upita, oni ih i savjetuju. Poznata proročišta Grčke i Rima imala su iste značajke.
Vjerovanje u općenje s mrtvima i danas postoji u navodno kršćanskim zemljama. Pod imenom spiritizma proširio se običaj općenja s bićima koja tvrde da su duhovi preminulih. To je sračunato kako bi se iskoristili osjećaji onih koji su svoje voljene položili u grob. Spiritistička bića se ponekad pojavljuju ljudima u obliku preminulih prijatelja, iznose događaje povezane s njihovim životima i čine djela koja su oni činili dok su bili živi. Na ovaj način oni navode ljude da vjeruju kako su njihovi umrli prijatelji anđeli koji lebde iznad njih i razgovaraju s njima. Prema onima koji se pretvaraju da su duhovi preminulih često se pristupa s nekom vrstom obožavanja, a za mnoge njihova riječ ima veću težinu od Božje riječi.
Međutim, ima mnogo onih koji spiritizam smatraju pukom obmanom. Prikazima kojima spiritizam podupire tvrdnje o svojoj Drevno i suvremeno vračanje nadnaravnoj naravi pripisuju se prijevare medija. Ali premda je istina da se rezultati trikova često izdaju za stvarne prikaze, bilo je također i očitih dokaza o nadnaravnoj sili. Mnogi koji odbacuju spiritizam kao proizvod ljudske vještine ili lukavstva prisiljeni su priznati njegove tvrdnje kad se suoče s prikazima koje ne mogu objasniti na taj način.
Suvremeni spiritizam, oblici drevnog čarobnjaštva i obožavanja kipova čije je zajedničko ključno načelo općenje s mrtvima, temelji se na prvoj laži kojom je Sotona obmanuo Evu u Edenu: “Ne, nećete umrijeti! Nego zna Bog: onoga dana kad budete s njega jeli … vi ćete biti kao bogovi.” (Postanak 3,4.5) Kako se temelje na laži i njezinom širenju, oni stoga i potječu od oca laži.
Izraelcima je bilo izričito zabranjeno da se na bilo koji način upuštaju u tobožnji razgovor s mrtvima. Bog je zatvorio ta vrata kad je rekao: “… A mrtvi ne znaju ništa … i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem.” (Propovjednik 9,5.6) “Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća, i propadaju sve misli njegove.” (Psalam 146,4) Gospodin je rekao Izraelu: “Ako se tko obrati na zazivače duhova i vračare da se za njima preda javnom bludu, ja ću se okrenuti protiv takva čovjeka i odstranit ću ga iz njegova naroda.” (Levitski zakonik 20,6)
Vračarski duhovi nisu duhovi preminulih, već zli anđeli, Sotonini vjesnici. Drevno idolopoklonstvo koje je, kao što smo vidjeli, obuhvaćalo obožavanje mrtvih i tobožnje komuniciranje s njima Biblija proglašava obožavanjem demona. Apostol Pavao u upozorenju svojoj braći protiv ovakvog sudjelovanja u idolopoklonstvu svojih neznabožačkih bližnjih kaže: “Ne, već da ono što pogani žrtvuju, žrtvuju vrazima, a ne Bogu. A ja neću da vi budete u zajednici s vrazima.” (1. Korinćanima 10,20) 686 Govoreći o Izraelu, psalmist kaže: “Žrtvovahu sinove svoje i svoje kćeri zlodusima”, a u sljedećem retku on objašnjava da su ih žrtvovali “likovima kanaanskim” (Psalam 146,37.38). U svojem tobožnjem štovanju mrtvih oni su zapravo obožavali demone.
Suvremeni spiritizam, koji počiva na istom temelju, puko je oživljavanje novog oblika čarobnjaštva i obožavanja demona što ih je Bog osudio i zabranio u prošlosti. U Pismu je prorečeno da će u “posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne duhove i đavolske nauke” (1. Timoteju 4,1). Pavao u svojoj Drugoj poslanici Solunjanima upućuje na posebno Sotonino djelovanje kroz spiritizam kao o događaju koji će se odigrati prije samog drugog Kristovog dolaska. Govoreći o drugom Kristovom dolasku on kaže: “Dolazak Bezbožnika bit će, dakako, uz suradnju sotone, popraćen svakovrsnim silnim djelima, varavim čudesnim znakovima.” (2. Solunjanima 2,9) A Petar, opisujući opasnosti kojima će Crkva biti izložena u posljednjim danima, kaže da kao što je bilo lažnih proroka koji su Izraela vodili u grijeh, tako će biti i lažnih učitelja, “koji će kradom unijeti pogubna krivovjerja … niječući Gospoda što ih je otkupio… Mnogi će poći za njihovom razuzdanosti”. (2. Petrova 2,1.2) Ovdje je apostol ukazao na jedno od očitih obilježja spiritističkih učitelja. Oni odbijaju priznati Krista kao Božjeg Sina. Ivan kaže o takvim učiteljima: “Tko je grdni lažac, ako ne onaj koji niječe da je Isus Krist? Tko niječe Oca i Sina, taj je Antikrist. Tko god niječe Sina, nema ni Oca.” (1. Ivanova 2,22.23) Spiritizam nijekanjem Krista niječe i Oca i Sina, a Biblija objavljuje da je to slika Antikrista.
Sotona je proricanjem o Šaulovoj propasti, posredovanjem žene iz En Dora, planirao postaviti zamku izraelskom narodu. On se nadao da će ih nadahnuti povjerenjem u vračaru i navesti da se savjetuju s njom. Tako bi se oni odvratili od Boga kao svojeg Savjetnika i prihvatili Sotonino vodstvo. Prvi mamac kojim spiritizam privlači mnoštvo jest njegova tobožnja sila da ukloni pokrivalo budućnosti i ljudima otkrije ono što je Bog sakrio. Bog nam je u svojoj Riječi otkrio velike događaje u budućnosti, sve što je bitno da znamo, dao nam je sigurnog vodiča usred svih opasnosti; ali Sotonina je namjera da uništi čovjekovo povjerenje u Boga, da pobudi nezadovoljstvo svojim stanjem u životu, navede ljude da traže znanje što ga je Bog mudro sakrio od njih i prezru ono što im je On otkrio u svojoj svetoj Riječi.
Mnogi se uznemire kad ne mogu saznati konačni ishod događaja. Oni ne mogu podnijeti nesigurnost i u svojem nestrpljenju ne žele čekati da vide Božje spasenje. Zlo koje slute dovodi ih do samog rastrojstva. Oni otvaraju put svojim buntovnim osjećajima i trče naprijed i natrag u teškom jadu, tražeći znanje o onome što nije otkriveno. Kad bi samo vjerovali Bogu i bdjeli u molitvi, oni bi našli božansku utjehu. Zajednica s Bogom umirila bi njihov duh. Iscrpljeni i opterećeni našli bi odmor za svoje duše kad bi došli Isusu; ali kad oni zanemare sredstva koja je Bog uspostavio njima za utjehu i pribjegnu drugim izvorima, nadajući se da će saznati ono što je Bog zadržao, oni čine Šaulovu pogrešku i tako samo primaju znanje o zlu.
Bog nije zadovoljan ovakvim ponašanjem i to je izrazio na najizričitiji način. Ova nestrpljiva žurba da se ukloni zastor s budućnosti otkriva nedostatak vjere u Boga i otvara dušu za prijedloge prvog varalice. Sotona navodi ljude da se savjetuju s onima koji imaju vračarske duhove, i otkrivajući skrivene pojedinosti iz prošlosti, on ih nadahnjuje povjerenjem u vlastitu silu da prorekne ono što će doći. S pomoću iskustva stečenog tijekom vjekova on može zaključivati od uzroka do posljedica i često proreći, s određenom točnošću, neke buduće događaje u čovjekovom životu. On je tako osposobljen da prevari jadne, zavedene duše, stavi ih pod svoju vlast i učini ih robovima svoje volje.
Bog nam je dao upozorenje preko svojeg proroka: “Reknu li vam: ‘Duhove pitajte i vrače koji šapću i mrmljaju’ — Dakako narod mora pitati svoje bogove i za žive u mrtvih se raspitati! Uza Zakon! Uza svjedočanstvo! Tko ne rekne tako, zoru neće dočekati.” (Izaija 8,19.20)
Hoće li oni koji imaju svetog Boga, bezgraničnu mudrost i silu, ići vračarima čije znanje potječe od Gospodnjeg neprijatelja? Sâm Bog je svjetlost svojem narodu, On im zapovijeda da svoje oči usmjere vjerom na slavu koja je zaklonjena od ljudskog pogleda. Sunce Pravde šalje svoje svijetle zrake u njihova srca. Oni primaju svjetlost s nebeskog prijestolja i nemaju želje okrenuti se od izvora svjetlosti k Sotoninim vjesnicima.
Demonska poruka Šaulu, premda je to bila osuda grijeha i proročanstvo o kazni, nije imala svrhu da ga promijeni, već da ga natjera u očaj i uništenje. Međutim, još češće kušačevoj namjeri najbolje služi da laskanjem namami ljude u propast. Učenja demonskih bogova u prošlosti podgrijavala su najodvratniji nemoral. Božanske su uredbe koje osuđuju grijeh i potvrđuju pravednost stavljene po strani, istina se uzimala olako, a nemoral ne samo da je bio dopušten, već se u njemu i uživalo. Spiritizam tvrdi da nema smrti, nema grijeha, suda, niti kazne, da su “ljudi polubogovi koji nisu pogriješili”, da je želja najviši zakon te da je čovjek odgovoran samo sebi. Zapreke koje je Bog podigao da bi zaštitio istinu, čistoću i poštovanje srušene i tako su mnogi ohrabreni u grijehu. Zar takvo učenje ne upućuje na podrijetlo slično podrijetlu demonskog bogoštovlja?
Gospodin je pred Izraela iznio posljedice održavanja zajednice sa zlim duhovima kroz gadosti Kanaanaca. Oni su bili bez prirodne ljubavi, idolopoklonici, preljubnici, ubojice, odvratni zbog svih pokvarenih misli i gnusnih običaja. Ljudi ne poznaju svoja vlastita srca, jer “podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo” (Jeremija 17,9). Ali Bog poznaje sklonosti čovjekove pokvarene naravi. Onda, kao i sada, Sotona nastoji stvoriti povoljne okolnosti za pobunu, da izraelski narod, kao i Kanaanci, postane što odvratniji Bogu. Neprijatelj duša uvijek budno bdi da u nama otvori kanale za neobuzdani protok zla, jer on želi da budemo uništeni i osuđeni pred Bogom.
Sotona je odlučio zadržati svoju vlast nad kanaanskom zemljom, a kad je ona postala prebivalište izraelske djece, i kad je Božji zakon postao zakon zemlje, on je mrzio Izraela surovom i pakosnom mržnjom te kovao zavjeru za njihovo uništenje. Posredovanjem zlih duhova uvedeno je obožavanje tuđih bogova, a zbog prijestupa je izabrani narod naposljetku bio rasijan izvan izabrane zemlje. Ovu povijest Sotona pokušava ponoviti u naše doba. Bog vodi svoj narod iz pokvarenosti svijeta kako bi mogli držati Njegov Zakon, i zbog toga bijes “tužitelja naše braće” ne poznaje granice. “Jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima samo još malo vremena!” (Otkrivenje 12,10.12) Stvarna Obećana zemlja je upravo pred nama, a Sotona je odlučan da uništi Božji narod i odvoji ih od njihove baštine. Opomena: “Bdijte i molite, da ne padnete u napast!” (Marko 14,38) nikada nije bila potrebnija nego danas.
Gospodnja riječ drevnom Izraelu upućena je i Njegovom narodu u današnjem vremenu: “Ne obraćajte se na zazivače zlih duhova i vračare; ne pitajte ih za savjet.” “Jer, tko god takvo što čini, gadi se Jahvi.” (Levitski zakonik 19,31; Ponovljeni zakon 18,12) (tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)