“Neka hvale Jahvu za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim!” (Psalam 107,8)
Kad bi se kršćani međusobno družili i kad bi razgovarali o Božjoj ljubavi i dragocjenim istinama otkupljenja, njihova bi se srca osvježila i oni bi se uzajamno okrijepili. Mi bismo svakog dana morali bolje upoznavati svojega nebeskog Oca i stjecati nova iskustva s Njegovom milošću — i tad bismo željeli govoriti o Njegovoj ljubavi. A kad bismo to činili, naša bi se srca zagrijala i ohrabrila. Kad bismo više mislili i razgovarali o Isusu, a manje o sebi, bili bismo mnogo češće u Njegovom društvu.
Kad bismo o Bogu mislili samo onoliko koliko imamo dokaza da se On brine o nama, On bi bio uvijek u našim mislima i mi bismo uživali govoriti o Njemu i slaviti Ga. O prolaznim stvarima razgovaramo zato što se za njih zanimamo. O svojim prijateljima govorimo zato što ih volimo, naše radosti i naše tuge povezane su s njima. Ipak, imamo neizmjerno više razloga ljubiti Boga nego svoje zemaljske prijatelje. Trebalo bi nam biti najprirodnije da na prvo mjesto u svojim mislima stavimo Njega, da govorimo o Njegovoj dobroti i pričamo o Njegovoj sili. Bogati darovi kojima nas je obasuo nisu nam dani da bi toliko zaokupili našu pozornost i ljubav da više nemamo čime uzvratiti Bogu; oni bi nas trebali stalno podsjećati na Njega i povezati nas vezama ljubavi i zahvalnosti s našim nebeskim Dobročiniteljem. Mi živimo preblizu zemaljskim nizinama. Uzdignimo oči prema otvorenim vratima nebeskog Svetišta, u kojemu svjetlost Božje slave obasjava lice Isusa Krista koji “… može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu” (Hebrejima 7,25).
Trebalo bi više slaviti Boga “… za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim” (Psalam 107,8). Naša se pobožnost ne smije izražavati samo traženjem i primanjem. Nemojmo uvijek misliti o svojim potrebama, a nikada o blagoslovima koje primamo. Nije točno da se previše molimo, već smo previše štedljivi u zahvaljivanju. Stalno primamo Božju milost, a kako malo zahvalnosti izražavamo, kako malo hvalimo Boga za sve što je učinio za nas! (Put Kristu, str. 108,109)
Za razmišljanje: Postoji li ikakva povezanost između onoga o čemu volim razgovarati i Boga za kojega tvrdim da Ga volim?