Od Jeroboamove smrti pa sve do izlaska Ilije pred Ahaba, izraelski je narod stalno sve dublje tonuo u duhovni otpad.
Pod vladavinom ljudi koji se nisu bojali Gospodina, i koji su podupirali tuđinske oblike bogoslužja, pretežni dio naroda brzo je izgubio iz vida svoju dužnost da služi živome Bogu i prihvatio je mnoge idolopokloničke običaje.
Nadab, Jeroboamov sin, kraljevao je na Izraelovu prijestolju samo nekoliko mjeseci. Njegova bezbožna vladavina bila je iznenada prekinuta zavjerom koju je predvodio Baša, jedan od njegovih vojskovođa, pokušavajući se domoći vlasti. Nadab je bio ubijen, a s njim i svi njegovi rođaci koji su mogli naslijediti prijestolje, „po riječi koju je Jahve rekao preko sluge svoga Ahije iz Šila. Zbog grijeha što ih je učinio i na koje je naveo Izraela.“ (1. o Kraljevima 15,29.30)
Tako je propala Jeroboamova dinastija. Idolopokloničko bogoslužje koje je on uveo izložilo je krivce osvetničkim kaznama Neba; a ipak, i vladari koji su slijedili – Baša, Ela, Zimri i Omri – tijekom razdoblja od skoro četrdeset godina, nastavili su ići tim istim sudbonosnim bezakoničkim putom.
Tijekom većega dijela ovog vremena otpada u Izraelu, Asa je vladao judejskim kraljevstvom. I mnogo godina „Asa je činio što je dobro i pravo u očima Jahve, njegova Boga. Uklonio je tuđinske žrtvenike i uzvišice, polomio stupove i razbio ašere. Naredio je Judejcima da traže Jahvu, Boga svojih otaca, da se drže zakona i zapovijedi. Uklonio je iz svih judejskih gradova uzvišice i sunčane stupove, a kraljevstvo je bilo mirno za njegova vremena.“ (2. Ljetopisa 14,1-4)
Asina je vjera bila stavljena na tešku kušnju kad je „Etiopljanin Zerah sa tisuću tisuća vojnika i tri stotine bojnih kola“ napao njegovo kraljevstvo (2. Ljetopisa 14,8). U toj krizi Asa se nije oslonio na „tvrde gradove u Judeji“ koje je sagradio, sa „zidom i kulama, vratima i prijevornicama“, niti na „hrabre junake „ svoje dobro uvježbane vojske (2. Ljetopisa 14,5-7). Kralj se oslonio na Jahvu nad Vojskama, u čije ime je izvedeno čudesno izbavljenje drevnog Izraela. Postavljajući svoju vojsku u bojni red, on je potražio pomoć od Boga.
Protivničke vojske su sada stajale jedna prema drugoj. Bilo je to vrijeme kušnje i nevolje za one koji su služili Gospodinu. Je li svaki grijeh bio priznat? Imaju li Judejci puno povjerenje u Božju sposobnost da izbavi? Takve i slične misli kovitlale su se u glavama starješina. S ljudskoga gledišta, nepregledno mnoštvo koje je došlo iz Etiopije zbrisat će sve pred sobom. Ali u vrijeme mira Asa se nije odavao zabavama ni zadovoljstvima; on se spremao za svaki slučaj. Imao je vojsku, dobro uvježbanu za boj; on se potrudio navesti svoj narod da uspostavi mir s Bogom. I sada, iako su njegove snage bile malobrojnije od neprijateljevih, njegova vjera u Onoga u koga se pouzdao nije oslabjela.
Tražeći Gospodina u danima blagostanja, mogao se i sada, u danima nevolje, osloniti na Njega. Njegove molitve pokazuju da mu Božja divna snaga nije bila nepoznata. Ovako je molio: „O Jahve, tebi je ništa pomoći silnome ili nejakome! Pomozi nam, o Jahve, Bože naš, jer se na te oslanjamo i u tvoje smo ime izišli na ovo mnoštvo! Jahve, ti si Bog naš, ne daj snažnu čovjeku protiv sebe!“ (2. Ljetopisa 14,10)
Asina molitva je molitva koju i svaki kršćanski vjernik može uputiti. I mi se borimo, ne protiv krvi i tijela, već protiv Poglavarstava i Vlasti, protiv duhovne pokvarenosti koja vlada na visokim mjestima. (vidi Efežanima 6,12) U životnoj borbi mi se moramo suočiti sa zlim silama koje su se svrstale protiv dobra. Mi se ne pouzdajemo u čovjeka, već u živoga Boga. S punom sigurnošću vjere mi možemo očekivati da će On sjediniti svoju svemoć s naporima ljudskih oruđa, na slavu svojega imena. Odjeveni u oklop Njegove pravednosti, mi možemo postići pobjedu nad svakim neprijateljem.
Vjera kralja Ase bila je bogato nagrađena. „Jahve razbi Etiopljane pred Asom i pred Judejcima, te Etiopljani pobjegoše. Asa ih je s narodom koji bijaše s njim potjerao sve do Gerara. Etiopljani su popadali, tako da nijedan nije ostao živ, jer ih je satro Jahve i njegove čete.“ (2. Ljetopisa 14,11.12)
Kad se pobjednička vojska Jude i Benjamina vraćala u Jeruzalem, „duh Božji dođe na Odedova sina Azarju. On je izišao pred Asu i rekao mu: ‘ Čujte me, Asa i sve Judino i Benjaminovo pleme! Jahve je s vama, jer vi ste s njime; i ako ga budete tražili, naći ćete ga; ako li ga ostavite, i on će ostaviti vas. … Ali vi budite hrabri, i neka vam ne klonu ruke, jer ima nagrada za vaša djela.“ (2. Ljetopisa 15,1.2.7)
Vrlo ohrabren tim riječima, Asa je uskoro poveo drugu reformu u Judi. On „ukloni idolske gadove iz cijele Judine i Benjaminove zemlje, i iz gradova koje je bio osvojio u Efrajimovoj gori. Obnovio je i Jahvin žrtvenik koji je bio pred Jahvinim trijemom.“
„Onda je skupio sve Judino i Benjaminovo pleme i došljake koji su bili kod njih od Efrajimova, Manašeova i Šimunova plemena, jer ih je mnogo prebjeglo k njemu od Izraelaca kad su vidjeli da je s njim Jahve, njegov Bog, I skupili su se u Jeruzalemu trećega mjeseca petnaeste godine Asina kraljevanja. Onoga su dana prinijeli Jahvi žrtve od plijena koji su dognali, sedam stotina goveda i sedam tisuća sitne stoke. Zavjetovaše se da će tražiti Jahvu, Boga svojih otaca, svim srcem i svom dušom. … Jahve im je dao mir odasvud uokolo.“ (2. Ljetopisa 15,8-12.15)
Dug izvještaj o Asinoj vjernoj službi uprljan je nekim greškama koje je učinio u vrijeme kad je propustio da se potpuno osloni na Gospodina. Kad je jednom prigodom izraelski kralj upao u Judino kraljevstvo i zauzeo Ramu, utvrđeni grad udaljen svega oko osam kilometara od Jeruzalema, Asa je potražio izbavljenje u savezu s Ben-Hadadom, aramejskim kraljem. Ovaj propust da se osloni jedino na Boga u vrijeme potrebe oštro je ukorio vidjelac Hanani, koji se pojavio pred Asom noseći poruku:
„Budući da si se oslonio na aramejskoga kralja, a nisi se oslonio na Jahvu, Boga svoga, vojska aramejskoga kralja izmakla ti je iz ruke. Nisu li Etiopljani i Libijci imali silne čete sa vrlo mnogo bojnih kola i konjanika? Pa kad si se oslonio na Jahvu, predao ti ih je u ruke. Jer Jahve svojim očima gleda po svojoj zemlji da bi se ohrabrili oni kojima je srce iskreno prema njemu. Ludo si u tome radio, zato će se od sada dizati ratovi na te.“ (2. Ljetopisa 16,7-9)
Umjesto da se ponizi pred Gospodinom zbog svoje pogreške, „tada se Asa razgnjevi na vidioca i baci ga u tamnicu, jer se razjario na nj. U to je vrijeme Asa potlačio i neke iz naroda. „ (2. Ljetopisa 16,10)
„Razbolio se trideset i devete godine kraljevanja, od nogu, te mu se bolest veoma pogoršala, ali ni u bolesti nije tražio Jahvu, nego liječnike.“ (2. Ljetopisa 16,12) Kralj je umro u četrdeset prvoj godini svoje vladavine, a naslijedio ga je Jošafat, njegov sin.
Dvije godine prije Asine smrti u Izraelovu je kraljevstvu počeo kraljevati Ahab. Od samog početka njegova je vladavina bila obilježena čudnim i strašnim otpadništvom. Njegov otac, Omri, utemeljitelj Samarije, „činio je zlo u očima Jahvinim, i bio je gori od svojih prethodnika“ (1. o Kraljevima 16,25), ali su Ahabovi grijesi bili još veći. On je učinio „više od svih kraljeva izraelskih koji bijahu prije njega“ da bi „razljutio Jahvu, Boga Izraelova, … malo mu bijaše što je hodio u grijesima Jeroboama, sina Nebatova“ (1. o Kraljevima 16,33.31). Nezadovoljan da samo podupire oblike bogoslužja kojih su se držali u Betelu i Danu, on je drsko poveo narod u najstrašnije bezbožništvo, odbacujući služenje Gospodinu i prihvaćajući štovanje Baala.
Oženivši se Izebelom, „kćerju Etbaala, kralja sidonskog … poče služiti Baalu i klanjati mu se. Baalu podiže žrtvenik u Baalovu hramu što ga bijaše sagradio u Samariji.“ (1. o Kraljevima 16,31.32)
Ahab je ne samo uveo klanjanje Baalu u glavni grad, već je pod Izebelinim utjecajem podigao neznabožačke žrtvenike na mnogim „uzvišicama“, na kojima su u sjeni okolnih šumaraka svećenici i drugi, povezani s ovim zavodljivim oblicima idolopoklonstva, širili svoj otrovni utjecaj, sve dok skoro cijeli Izrael nije pošao za Baalom. „Doista, nitko se nije prodao tako kao Ahab da čini što je zlo u očima Jahvinim, jer ga je zavodila njegova žena Izebela. Činio je vrlo odvratna djela: išao je za idolima baš kao što su činili Amorejci, koje je Jahve protjerao ispred Izraelaca.“ (1. o Kraljevima 21,25.26)
Ahab je bio moralni slabić. Njegova bračna veza s idolopoklonicom, odlučnom i vrlo temperamentnom ženom, djelovala je razorno i na njega samoga i na narod. Nenačelan, bez visokih mjerila u ponašanju, dopuštao je svojoj odlučnoj ženi Izebeli da po svojoj volji lako oblikuje njegov karakter. Njegova sebična narav nije bila sposobna cijeniti blagoslove kojima je Bog obasipao Izraela, i shvatiti svoje obveze čuvara i vođe izabranoga naroda.
Pod zlim utjecajem Ahabove vladavine, Izrael je daleko odlutao od živoga Boga i pokvario svoje putove pred Njim. Tijekom mnogih godina gubili su sveto poštovanje i bogobojaznost; i izgledalo je da sada nema nikoga tko bi se usudio otvoreno ustati protiv sveopćeg huljenja Boga. Tamna sjena otpada obavijala je cijelu zemlju. Kipovi Baala i Aštarte mogli su se vidjeti na svakom koraku. Idolopoklonički hramovi i posvećene uzvišice, gdje su se slavila djela ljudskih ruku, umnožavali su se na sve strane. Zrak je bio zagađen dimom žrtava koje su se prinosile lažnim bogovima. Bregovi i doline odjekivali su od pijanih uzvika neznabožačkih svećenika koji su prinosili žrtve Suncu, Mjesecu i zvijezdama.
Pod utjecajem Izebele i njezinih bezbožnih svećenika narod je počeo vjerovati da su idoli, koje su postavljali, stvarna božanstva i da svojom tajanstvenom silom vladaju počelima – zemljom, vatrom i vodom. Sve obilje Neba – brzi potoci, tokovi žive vode, blaga rosa, pljuskovi koji su osvježavali zemlju i omogućavali poljima da donose obilan urod – sve je to pripisivano naklonosti Baala i Aštarte, umjesto Darivatelju svakoga dobrog i savršenog dara. Narod je zaboravio da su brežuljci i doline, potoci i jezera u rukama živoga Boga, da On upravlja Suncem, oblacima na nebu i svim silama prirode.
Preko svojih vjernih izaslanika Gospodin je mnogo puta slao opomene otpalom kralju i narodu, ali su te riječi ukora bile uzaludne. Uzalud su nadahnuti glasnici naglašavali Gospodnje pravo da bude jedini Bog u Izraelu; uzalud su uzdizali zakone koje im je On povjerio. Očaran veličanstvenim sjajem i blještavilom obreda klanjanja idolima, narod je slijedio primjer kralja i njegovog dvora i predavao se opojnim, ponižavajućim uživanjima senzualnog bogoslužja. U svojoj ludoj zaslijepljenosti odlučili su odbaciti Boga i Njegovo bogoslužje. Svjetlost, koja im je tako milostivo dana, pretvarala se u tamu. Dragocjeno zlato je potamnjelo.
Jao, kako je nestala slava Izraelova! Nikad ranije nije izabrani Božji narod pao tako duboko u otpad. „Proroka Baalovih“ bilo je „četiri stotine i pedeset“ (1. o Kraljevima 18,19). Ništa osim čudotvorne Božje sile nije moglo sačuvati narod od krajnje propasti. Izrael se dragovoljno odmetnuo od Gospodina, ali je Gospodin u svojem milosrđu ipak i dalje čeznuo za onima koji su bili navedeni na grijeh, i spremao se da im pošalje jednoga od svojih najsilnijih proroka preko kojega su mnogi trebali biti vraćeni vjernosti Bogu svojih otaca.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Proroci i kraljevi”, Znaci vremena, 2018.)