Počinjala je 2014. godina. U zraku se osjećao novogodišnji ugođaj i sve je bilo novo, a prvi snijeg pridonosio je tom ugođaju. Pokušavao sam biti umjeren u konzumiranju hrane, no to mi uz gledanje televizijskog programa nije uspijevalo. Bilo je već dosta kasno. Namjeravao sam se pripremiti za spavanje, a onda su moju pozornost zaokupili poznati prizori na jednom programu. Upravo je počinjao film Na rubu divljine. Glazba je tako dojmljiva na početku, uz prizore divljine pokrivene snijegom iz zraka. Uistinu čarobno i pomalo nestvarno! Film sam gledao više puta i znao sam radnju već gotovo napamet. U filmu ima nekoliko scena u kojima glumci krvare, a jednoga rastrgne medvjed. Za film koji ste više puta pogledali najbolji je savjet da odete na počinak. No unatoč ružnim scenama i činjenici da sam već ranije gledao taj film, nešto me je poticalo da ga ponovno pogledam.
I uistinu, činjenica da sam film već ranije gledao nije umanjila doživljaj te večeri. Film je toliko zaokupio moju pozornost da sam žurno zapisivao dojmljive rečenice dijaloga. A onda sam počeo razmišljati o onome što sam gledao. Trojica muškaraca pokušavali su se orijentirati u divljini i vratiti se u civilizaciju. No snijeg i drveće su svuda bili isti, bilo je jako hladno, i sve je to onemogućavalo da uspiju u svojem naumu. A onda su došli do logorske vatre koja se još dimila. Ubrzo su shvatili da je riječ o mjestu koje su prije nekog trenutka napustili. Tad su se suočili s osjećajem tjeskobe i beznađa. Gotovo je. Oni će se smrznuti ili će ih rastrgati divlje životinje, a nitko ih ne će pronaći niti spasiti. Tada je glavni lik izrekao misao koja je postala čvrsto uporište za koje su se mogli sigurno uhvatiti: “Činjenica je da smo se izgubili; ali kompas je i dalje kompas. Kompas i dalje pokazuje sjever.”
Uz pomoć podataka iz knjige koju je glavni lik ranije dobio za rođendan, a koja je bila puna korisnih uputa o preživljavanju u divljini, taj je čovjek odlučio izraditi kompas od onoga što su imali. Kao u svakom majstorski režiranom filmu, prepreka je bilo mnogo, kako onih u divljini tako i onih u dubokom kutku njihovih srca. Kad se taj bogati čovjek konačno vratio u civilizaciju, mnoge kamere i mikrofoni su bili uključeni, a jedno od pitanja je glasilo: “Kako su poginuli vaši prijatelji?” Zbog onih koji još nisu gledali taj film, ostavit ću ovo pitanje neodgovorenim.
Vratimo se na ranije opisanu scenu kad se ti ljudi suočavaju s činjenicom da su unatoč svim njihovim naporima i pokušajima ponovno došli na isto mjesto. To me je potaknulo na razmišljanje. Mi ljudi, stanovnici ovog planeta na kojem još uvijek ima prekrasnih krajolika, unatoč napretku tehnologije, znanosti i medicine — izgubili smo se u nepreglednim prostranstvima. U jednom trenutku smo oduševljeni i izgleda nam da ćemo se ipak uspjeti izvući iz problema, no onda postajemo svjesni bolne činjenice da se vrtimo u krug.
Poput groma iz vedrog neba sinula mi je misao — kao što je Martinu Lutheru sinula misao na neobičnom mjestu, u Rimu, dok se penjao Pilatovim stubama, da će pravednik živjeti od vjere. Tako sam ja te večeri shvatio da je Biblija jedini kompas koji nam može pomoći da se orijentiramo u ovom današnjem svijetu. Sâm sebi sam rekao da bez obzira na to što će se tijekom te godine događati u zemlji i svijetu, kao i u mojem životu, svakog ću dana odvojiti vrijeme za čitanje Biblije. Tijekom djetinjstva i kasnije više sam puta pročitao cijelu Bibliju, od korica do korica.
Uvijek sam se divio pojedincima koji su znali dijelove Biblije napamet, a nedavno sam pročitao podatak da je sveti Jeronim bio poznat po tome što je znao čitavu Bibliju napamet. Isto tako, oduševio me je podatak da je početkom petnaestog stoljeća Gutenbergova Biblija stajala kao polovica kuće u Mainzu. Zanimljivo je da je sačuvano četrdeset i devet primjeraka te knjige, a njihova cijena premašuje deset milijuna eura po primjerku.
A danas svatko ima dostupne razne dobre prijevode na svojem materinskom jeziku, u tiskanom ili elektronskom obliku ili na mobitelu. No unatoč bogate ponude Biblija i raznih drugih kvalitetnih knjiga, izgleda da se suočavamo s jednim novim problemom. Upravo o njemu između ostalog piše i govori Miha Kovač, profesor na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.
Prvo su ga neki studenti pitali ima li smisla danas, u digitalno doba, čitati knjige. Kaže da je pomislio kako je to vjerojatno zbog toga što im se ne dâ čitati i što pripadaju mlađoj populaciji, no kad su to pitanje postavili neki profesori, počeo je ozbiljnije razmišljati o tome. Kad se pitanje ponovilo i kad je pedagoginja izrekla svoje dvojbe u tom pogledu, dobio je snažan poticaj da o tome napiše zanimljivu i poučnu knjigu Čitam da se pročitam, u kojoj navodi deset razloga za čitanje knjiga u digitalnom dobu, obrađujući svaki razlog u jednom poglavlju. Oni su na neki način odgovor na razloge onih koji ne čitaju knjige u digitalno doba.
Od 2014. godine nije se puno toga promijenilo. Puno toga se događalo na raznim područjima ljudskog djelovanja, no tek je izgledalo da se nešto počelo normalizirati, kao primjerice pandemija i koronavirus, a onda je počeo rat u Ukrajini, da spomenemo samo dva problema koji su svima nama dobro poznati, a ovaj drugi je nažalost još uvijek otvorena rana i otvara nova i nova pitanja.
No čovjek i dalje ne odustaje, želi istraživati svemir, Mars i druge planete, pokušava stupiti u vezu s izvanzemaljcima, osluškuje svemir nadajući se da će mu se netko javiti, zamišlja da će razviti svemirski turizam koji između ostalog uključuje i komercijalne letove u svemir. Polaže velike nade u umjetnu inteligenciju. Nada se da će suvremeno oružje i vojna oprema riješiti određene probleme. Iako to dobrim dijelom bajno zvuči, bojim se da svi mi često doživljavamo razočaranja, a sve manje osjećamo radost i zadovoljstvo onim što čovjek sâm uspijeva postići, baš kao i likovi iz filma koji su pokušavali izići iz divljine, ali u tome nisu nikako uspijevali.
Znanost nam je donijela puno toga dobrog, no želim istaknuti opasnost da se pouzdamo samo u ljudsku mudrost. Ima puno primjera u ljudskoj povijesti kad su ljudi djelovali i nastojali ovaj svijet učiniti boljim, no vidno su se razočarali. Spomenut ćemo samo jedan: avangardni pokret futurizam, čiji je začetnik bio Filipo Tommaso Marinetti. On u svojem Manifestu futurizma iz 1909. godine ističe brzinu, stroj, opasnost, agresiju, odvažnost. Naglašavaju se ljudska postignuća i ono što se sada čini i stvara. No to oduševljenje i ushit nisu dugo trajali. Došao je Prvi svjetski rat i sve loše što je on prouzročio, a nakon razdoblja mira od dva desetljeća izbio je novi rat, krvaviji i s više razaranja i ljudskih žrtava. To je ono što nam svjedoče iskustva iz povijesti. Na osobnom planu možemo smatrati da će nam više novca, više slobodnog vremena, putovanja, neka osoba ili slično pomoći da u životu ne lutamo besciljno i da se ne osjećamo izgubljeno.
Činjenica je svakim danom sve očitija, htjeli mi to priznati ili ne, da smo se izgubili u ovom današnjem svijetu koji naizgled puno toga obećava. No isto tako je sigurno da je kompas još uvijek kompas; stoga iskoristimo tu prednost. Imajmo potpuno povjerenje u Boga i budimo sigurni da će nas On usmjeriti na pravi put i omogućiti nam da živi i zdravi stignemo na svoje odredište.
Vjerujem da izlaz iz labirinta neriješenih i gorućih problema možemo pronaći upravo u drevnoj knjizi, Bibliji, u kojoj su mnogi pojedinci pronašli odgovore na svoja životna pitanja i izazove s kojima su se suočavali.
Darko Filčić