“Vjerom ostavi Egipat, ne bojeći se kraljeve srdžbe. Ostade, naime, postojan kao da promatra Nevidljivoga.” (Hebrejima 11,27)
Obrazovanje stečeno u Egiptu bilo je Mojsiju bez sumnje korisno s mnogih gledišta; ali ono što je stekao kao pastir bila je najdragocjenija priprema za njegovo životno djelo. Po naravi je Mojsije bio nagao. Kao uspješan vojskovođa zemlje čiji je prijestolonasljednik bio, i kao miljenik faraona i naroda, on je navikao primati pohvale i laskanja. Privukao je na sebe pozornost ljudi. Tako je on vjerovao da će svojom silom uspjeti izvršiti djelo spasenja izraelskog naroda. Daleko različitije su bile pouke što ih je morao naučiti kao Božji predstavnik. Dok je kao pastir vodio svoja stada kroz divlje planinske predjele i u doline sa zelenim pašnjacima, Mojsije je stekao vjeru i strpljivost, skromnost i nesebičnost. Tamo je naučio kako treba skrbiti o slabima, kako njegovati bolesne, tražiti zalutale, kako postupati i ponašati se prema onima koji su nepokorni, kako se brinuti za janjce, kao i za stare i iznemogle.
Dok je vršio ovu zadaću, Mojsije se približio velikom Pastiru. On je bio u tijesnoj zajednici s Onim koji je u Bibliji poznat kao “Svetac Izraelov”. Tamo je prestao stvarati planove o svom velikom pothvatu. Trudio se da vjerno obavlja dužnost koja mu je bila povjerena. Shvatio je da se nalazi u prisutnosti Boga. Sva priroda mu je govorila o nevidljivom Bogu. On je poznavao Boga kao Osobu, i dok je razmišljao o Njegovom karakteru, sve ga je više obuzimao osjećaj Božje prisutnosti. Našao je utočište u Božjim vječnim rukama.
Nakon ovog iskustva, Mojsije dobiva poziv s Neba da svoj pastirski štap zamijeni palicom vlasti; da napusti svoje ovce i stane na čelo izraelskog naroda. Božji ga je nalog zatekao kao nekoga tko nije imao povjerenja u sebe, sporog na jeziku i bojažljivog. Obuzeo ga je osjećaj nedostojnosti da bude onaj kroz čija će usta govoriti Bog. Ali kako je cijelo svoje povjerenje položio u Boga, prihvatio je zadaću koja mu je bila povjerena. Veličinu poslanja koje je trebao izvršiti zahtijevala je najbolje snage njegovog uma. Bog ga je blagoslovio u njegovoj dragovoljnoj poslušnosti i on je postao rječit, pun pouzdanja, pribran, spreman da izvrši najveću zadaću koja je ikada bila povjerena čovjeku. Za njega stoji napisano: “Ne pojavi se više prorok u Izraelu ravan Mojsiju — njega je Jahve poznavao licem u lice!” (Ponovljeni zakon 34,10) (Služba liječenja, str. 301,302)
Za razmišljanje: Čega se moram odreći da bih vršio uzvišeniju službu za Boga?