“Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.” (Otkrivenje 3,19.20)
Naš Spasitelj je cijenio tihi dom i pažljive slušatelje. On je čeznuo za ljudskom nježnošću, ljubaznošću i toplinom. Oni koji su prihvaćali nebesku poduku, koju je On uvijek bio spreman dati, bili su vrlo blagoslovljeni. Dok je mnoštvo išlo za Kristom preko otvorenih polja, otkrivao im je ljepote svijeta prirode. Težio je da otvori oči njihova razuma da bi mogli vidjeti kako Božja ruka održava svijet. Da bi pokrenuo uvažavanje Božje dobrote i dobročinstva, pozornost svojih slušatelja usmjerio je na rosu koja nježno pada, na blage pljuskove kiše i na sjajno sunce, podjednako poklonjeno i dobrima i zlima. Želio je da ljudi potpunije shvate pažnju koju Bog poklanja ljudskim oruđima koja je stvorio. Međutim, mnoštvo nije bilo spremno slušati, pa je u domu u Betaniji Krist nalazio odmor od iscrpljujućeg sukoba u javnom životu. Tu je zahvalnim slušateljima otvarao knjigu Providnosti. U ovom prisnom razgovoru svojim slušateljima otkrivao je ono što nije pokušavao kazati tom raznolikom mnoštvu. Nije imao potrebe svojim prijateljima govoriti u usporedbama.
Dok je Krist iznosio svoje divne pouke, Marija je sjedila kraj Njegovih nogu, kao predana slušateljica puna poštovanja. Jednom prigodom Marta, zauzeta brigom oko pripreme objeda, došla je Kristu govoreći: “Gospodine! Tebi nije ništa stalo do toga što me moja sestra ostavila samu da poslužujem? Reci joj da mi pomogne!” To je bilo u vrijeme Kristova prvog posjeta Betaniji. Spasitelj i Njegovi učenici upravo su stigli sa svog zamornog pješačenja iz Jerihona. Marta se brinula da im osigura udobnost i u svojoj brižljivosti zaboravila je ljubaznost koju duguje svom Gostu. Isus joj je odgovorio blagim i strpljivim riječima: “Marta, Marta! … Brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.” (Luka 10,40-42) Marija je u svoj um slagala dragocjene riječi koje su silazile sa Spasiteljevih usana, riječi koje su joj bile dragocjenije od najskupocjenijih zemaljskih dragulja.
To “jedno” što je bilo potrebno Marti bio je blagi duh odanosti, dublja briga za znanje o budućem besmrtnom životu i vrlinama nužnim za duhovno napredovanje. Trebalo se manje brinuti za prolazno, a više za ono što će trajati vječno. (Isusov život, str. 429,430)
Za razmišljanje: Kako Isusu danas mogu poželjeti dobrodošlicu u svoj dom i srce?