“Ne znate li da ste hram Božji?” (1. Korinćanima 3,16)
Čišćenjem Hrama Isus je objavio narodu svoju mesijansku službu i početak svojega rada. Taj Hram, podignut za prebivalište božanske Prisutnosti, bio je uobličen kao slikovita pouka za Izrael i cijeli svijet. Od vječnih je vremena Božja namjera bila da svako stvorenje, od sjajnog i svetog serafina do čovjeka, treba postati hram u kome će prebivati Stvoritelj. Djelovanjem grijeha ljudski je rod prestao biti Božji hram. Potamnjeno i zlom obeščašćeno ljudsko srce nije više otkrivalo božansku slavu. Utjelovljenjem Božjeg Sina ispunjen je cilj Neba. Bog prebiva u ljudskom srcu i posredovanjem spasonosne milosti čovjekovo srce ponovno postaje Njegov hram. Bog je odredio da jeruzalemski Hram bude stalno svjedočanstvo o uzvišenoj sudbini svakoga čovjeka. Ali Židovi nisu razumijevali značenje građevine koju su gledali s toliko ponosa. Nisu htjeli predati sebe i postati sveti hram Božjega Duha. Predvorja jeruzalemskog Hrama, ispunjenog gužvom i nesvetom trgovinom, predstavljala su previše vjernu sliku hrama srca, oskvrnjenog prisutnošću strasti i nesvetih misli. Čišćenjem Hrama od kupaca i prodavača, Isus je objavio svoje poslanje čišćenja srca od prljavštine grijeha — od svjetovnih želja, sebičnih sklonosti i loših navika koje kvare dušu. “I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već — govori Jahve nad Vojskama. Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro.” (Malahija 3,1–3) …
Nijedan čovjek ne može sâm prognati zlo mnoštvo koje je zaposjelo srce. Jedino Krist može očistiti hram duše. Ali On ne želi ući nasilno. On ne dolazi u srce kao u Hram u stara vremena, već kaže: “Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim.” (Otkrivenje 3,20) … Njegova će prisutnost očistiti i posvetiti dušu da bi mogla postati svetim hramom Gospodnjim i “stan Božji u Duhu” (Efežanima 2,21,22). (Isusov život, 117,118)