“Tko krije svoje grijehe nema blagoslova, tko ih priznaje i ostavlja, dobit će oproštenje.” (Izreke 28,13 — Šarić)
Oni koji priznanjem krivnje nisu ponizili svoju dušu pred Bogom, nisu ispunili ni prvi uvjet da budu primljeni. Ako se nismo istinski i neopozivo pokajali, ako u dubokoj poniznosti duše i skrušenosti srca, grozeći se svojega bezakonja, nismo priznali svoje grijehe, nikada nismo doista tražili oprost grijeha. A ako nikada nismo tražili oprost, nismo se ni izmirili s Bogom. Jedini razlog što nismo primili oprost prošlih grijeha jest naša nespremnost da ponizimo svoje srce i ispunimo uvjete Riječi istine. O tome smo dobili izričite upute. Priznanje javnih ili tajnih grijeha mora biti iskreno i jasno izraženo. Ono se od grešnika ne smije iznuđivati. Ono se ne smije izražavati olako i nepromišljeno, i ne smije se nasilno tražiti od onih koji nisu duboko svjesni odvratne naravi grijeha. Priznanje koje je poteklo iz dubine duše naći će svoj put do beskrajno sažaljivog Boga. Psalmist kaže: “Blizu je Jahve onima koji su skršena srca, a klonule duše spasava.” (Psalam 34,19)
Pravo priznanje je uvijek izričito i odnosi se na određene grijehe. Neki grijesi su takve naravi da se mogu priznati samo Bogu, neki su zla djela koja se moraju priznati. Ali sva priznanja moraju biti jasna i potpuna, i moramo priznati upravo one grijehe za koje smo krivi. …
Bog ne može uvažiti priznanja bez iskrenog pokajanja i popravljanja. U životu se moraju vidjeti odlučne promjene, sve što vrijeđa Boga mora se odbaciti. To će biti posljedica istinskog žaljenja zbog grijeha. Djelo koje moramo obaviti mi sami, jasno nam je otkriveno: “Operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti!” (Izaija 1,16) … Pavao o plodu pokajanja kaže: “Pazite samo koliku je gorljivost proizvela u vama ta ista žalost koja je po promisli i volji Božjoj.” (2. Korinćanima 7,11) (Put Kristu, str. 38—40)