“Jer Gospodin ima oči na pravednicima i uši svoje priklanja molitvama njihovim.” (1. Petrova 3,12)
Bog nam govori preko prirode i objave, preko Providnosti i utjecaja svojega Duha. Ali sve to nije dovoljno: prijeko je potrebno da i mi pred Njime otvorimo svoje srce. Da bismo duhovno živjeli i imali duhovnu snagu, moramo održavati živu vezu sa svojim nebeskim Ocem. Naše se misli mogu baviti Njime — mi možemo razmišljati o Njegovim djelima, o dokazima Njegova milosrđa, o Njegovim blagoslovima — ali sve to još nije u punom smislu riječi održavanje veze s Njim. Da bismo stupili u vezu s Bogom, moramo poželjeti ispričati Mu nešto iz svojega stvarnog života.
Molitva je otvaranje srca Bogu kao prijatelju. Ne zbog toga što Bogu trebamo otkriti što smo, već zato da bismo sebe osposobili da Ga primimo. Molitva ne spušta Boga k nama, već nas uzdiže k Njemu.
Kad je bio na Zemlji, Isus je svoje učenike učio kako da se mole. On im je preporučao da sve svoje dnevne potrebe iznesu Bogu i da sve svoje brige bace na Njega. Obećanje koje je dao njima, da će im molitve biti uslišane, dao je i nama.
Dok je boravio među ljudima, Isus je i sâm često molio. Naš se Spasitelj izjednačio s nama u našim potrebama i slabostima te tako postao ponizan i usrdni molitelj koji od Oca traži novu snagu da krene dalje, osposobljen za dužnost i kušnju. On je naš primjer u svemu. On je brat u našim slabostima “koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio” (Hebrejima 4,15), a kao bezgrešan po svojoj naravi grozio se grijeha i izdržao duševne borbe i patnje u svijetu punom grijeha. Kao čovjek smatrao je molitvu svojom potrebom i svojom prednošću. U razgovoru sa svojim Ocem nalazio je utjehu i radost. Ako je Spasitelj ljudi, Božji Sin, osjećao potrebu za molitvom, koliko bi više slabi i grešni smrtnici morali biti svjesni potrebe za stalnom usrdnom molitvom.
Naš nebeski Otac čeka da izlije na nas obilje svojih blagoslova. Naša je prednost da možemo obilno piti s izvora beskrajne ljubavi. Nije li onda čudno što se tako malo molimo! Bog je spreman i željan čuti iskrenu molitvu svojega najskromnijeg djeteta, ali je ipak tako očito da Mu se ustručavamo iznijeti svoje potrebe! (Put Kristu, str. 97,98)