“Uistinu, sve što je nekoć napisano, napisano je nama za pouku, da strpljivošću i utjehom, koje daje Pismo, trajno imamo nadu.” (Rimljanima 15,4)
Oni koji nisu voljni prihvatiti jasne, oštre istine Biblije, stalno traže ugodne priče koje će im umiriti savjest. Što su iznesena učenja manje duhovna, s manje samoodricanja i poniznosti, to se prihvaćaju s većom simpatijom. Takvi ljudi umanjuju intelektualne snage da bi služili svojim tjelesnim željama. Previše mudri u svojim očima da bi Sveto pismo istraživali skrušenim srcem i iskrenom molitvom božanskog vodstva, oni nemaju nikakav štit protiv obmane. Sotona je spreman zadovoljiti žudnje srca pa svoje prijevare podmeće namjesto istine. Upravo je na ovaj način papinstvo zavladalo umovima ljudi; a odbacivanjem istine, jer uključuje križ, protestanti idu istim putem. Svi koji zanemaruju Božju riječ kako bi otkrili što se njima čini prikladnim i mudrim da ne bi došli u sukob sa svijetom, bit će ostavljeni da umjesto istine prihvate krivovjerstvo koje vodi u propast. Oni koji svojevoljno odbacuju istinu prihvatit će svaki mogući oblik zablude. Čovjek kojega će jedna prijevara užasnuti, spremno će prihvatiti drugu. Govoreći i skupini onih koji “ljubavi istine ne primiše da bi se spasili”, apostol Pavao izjavljuje: “Zato im Bog šalje djelotvornu zabludu da vjeruju laži, da budu osuđeni svi koji nisu vjerovali u istinu, već pristali uz nepravednost.” (2. Solunjanima 2,10–12) Nakon takvih opomena, dužni smo paziti kakva učenja prihvaćamo.
Među najuspješnijim su prijevarama velikog varalice lažna učenja i lažljiva čudesa spiritizma. Prerušen u anđela svjetla, on razapinje svoje mreže tamo gdje se čovjek najmanje nada. Kad bi proučavali Božju Knjigu uz iskrenu molitvu da razumiju njezin nauk, ljudi ne bi bili prepušteni tami i prihvaćanju lažnih učenja. Ali kad odbace istinu, postaju plijenom prijevara.
Druga pogibeljna zabluda jest učenje koje poriče Kristovo božanstvo, tvrdeći da nije postojao prije dolaska na ovaj svijet. Ovu teoriju blagonaklono primaju oni koji tvrde da vjeruju u Bibliju, ali se ona izravno protivi najjasnijim Spasiteljevim izjavama o svojemu odnosu prema Ocu, svojem božanskom karakteru i svojemu prapostojanju. (Veliki sukob, str. 413,414)