“Tu se nalazio neki kraljevski činovnik komu je sin bolovao u Kafarnaumu.” (Ivan 4,46)
On (Spasitelj) je isto tako znao da je otac u svojem umu uvjetovao svoje vjerovanje u Njega. Ako ne ispuni njegovu molbu, on Ga neće prihvatiti kao Mesiju. …
Ipak, plemić je imao određeni stupanj vjere, jer je došao zatražiti ono što mu se činilo najdragocjenijim od svih blagoslova. Ali Isus je za njega imao veći dar. Želio je ne samo iscijeliti dijete, već službenika i njegov dom učiniti sudionicima u blagoslovima spasenja i upaliti svjetlost u Kafarnaumu koji je trebao vrlo brzo postati poljem Njegovog rada. … Plemić je čeznuo da dozna više o Kristu. Kad je kasnije čuo Njegovo učenje, on i svi njegovi ukućani postali su Isusovi sljedbenici. Njihova nesreća bila je blagoslovljena obraćenjem cijele obitelji. Vijesti o čudu širile su se, i u Kafarnaumu — u kojem je Krist učinio toliko moćnih djela — bio Mu je pripremljen put za osobnu službu.
Onaj koji je blagoslovio plemića u Kafarnaumu, isto toliko čezne da blagoslovi i nas. Međutim, kao i ucviljeni otac, mi često tražimo Isusa u želji za nekim zemaljskim dobrom, i tek nakon uslišenja našeg zahtjeva polažemo povjerenje u Njegovu ljubav. Spasitelj nam želi dati veći blagoslov nego što tražimo, odgađajući odgovor na naše traženje da bi nam pokazao zlo naših srca i našu duboku potrebu za Njegovom milošću. On želi da odbacimo sebičnost, što će nas navesti da Ga potražimo. Priznavanjem svoje bespomoćnosti i velike potrebe, trebamo se potpuno povjeriti Njegovoj ljubavi.
Plemić je želio vidjeti ispunjenje svoje molitve prije nego što bi povjerovao, ali morao je prihvatiti Isusovu riječ da je njegova molba uslišana i da mu je poklonjen blagoslov. Mi također trebamo naučiti ovu pouku. Ne trebamo vjerovati zato što vidimo ili osjećamo da nas Bog čuje. Mi se moramo uzdati u Njegova obećanja. Kad Mu pristupimo u vjeri, svaka molba ulazi u Božje srce. Kad tražimo Njegov blagoslov, trebamo vjerovati da ga primamo i zahvaliti se što smo ga primili. Tada trebamo prihvatiti svoje dužnosti, uvjereni da ćemo blagoslov primiti kad nam bude najpotrebniji. Kad naučimo tako činiti, znat ćemo da su naše molitve uslišane. Bog će “učiniti neograničeno više”, “prema bogatstvu svoje slave” i “djelotvornosti silne moći njegove” (Efežanima 3,20.16; 1,19). (Isusov život, str. 147,149)