“Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode — ta moj je sav svijet!” (Izlazak 19,5)
Naši su prvi roditelji, premda stvoreni bezgrešni i sveti, mogli pogriješiti. Bog ih je stvorio kao slobodna, moralna bića sa sposobnošću da cijene mudrost i dobrotu Njegova karaktera i pravednost Njegovih zahtjeva, i s potpunom sposobnošću poslušaju ili pak uskrate svoju poslušnost. Oni su trebali uživati u zajedništvu s Bogom i svetim anđelima, ali prije no što se njihova sigurnost mogla ovjekovječiti, njihova je odanost trebala biti ispitana. Na samom je početku čovjekova postojanja njegova želja za popuštanjem vlastitim strastima stavljena pod nadzor, ta fatalna želja koja je bila temelj Sotoninog pada. Stablo spoznaje dobra i zla koje je raslo u blizini stabla života nasred vrta trebalo je biti provjera poslušnosti, vjere i ljubavi naših praroditelja. Premda im je bilo dopušteno da slobodno jedu sa svakog stabla, po cijenu im je smrti bilo zabranjeno jesti sa stabla spoznaje dobra i zla. Oni su također trebali biti izloženi Sotoninim kušnjama, ali ako izdrže ispit, naći će se izvan njegove moći i uživati u beskonačnoj Božjoj naklonosti.
Bog je čovjeka stavio pod vlast zakona kao nužan uvjet njegova postojanja. On je bio podložan Božjoj vladavini, a vladavina ne može opstati bez zakona. Bog je mogao stvoriti čovjeka bez mogućnosti da prestupi Njegov Zakon, On je mogao zadržati Adamovu ruku da ne dodirne zabranjeno voće, ali u tom slučaju čovjek ne bi bio slobodno moralno biće, već puki automat. Bez slobode izbora njegova poslušnost ne bi bila dragovoljna, već prisilna. Razvitak karaktera ne bi bio moguć. Takav razvitak doga–
đaja bio bi suprotan Božjem planu za postupanje s drugim svjeto–
vima. To bi bilo nedostojno čovjeka, čovjeka kao razumnog bića, i potvrdilo bi Sotonine optužbe o Božjoj samovoljnoj vladavini.
Bog je stvorio poštena čovjeka. On mu je dao plemenite karakterne crte, bez sklonosti k zlu. Obdario ga je visokom intelektualnom moći i dao mu najsnažniji mogući povod da ostane odan. Poslušnost, savršena i beskonačna, bila je uvjet vječne sreće. On je uz taj uvjet trebao imati pristup stablu života. (Patrijarsi i proroci, str. 29,30)