“Jer je u njemu sve stvoreno — sve na nebu i na zemlji; vidljivo i nevidljivo.” (Kološanima 1,16)
Subota je proglašena svetom u vrijeme stvaranja. Budući da je uspostavljena za čovjeka, vuče svoje podrijetlo od vremena “dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani” (Job 38,7). Mir se širio nad svijetom jer je Zemlja bila u skladu s Nebom. “I vidje Bog sve što je učinio, i bješe veoma dobro” i počinuo je radujući se svom završenom djelu. (Postanak 1,31)
Zato što se odmarao u subotu, “blagoslovi Bog sedmi dan i posveti”, izdvojio ga je za svetu porabu. On ju je dao Adamu kao dan odmora. Bila je uspomena na djelo stvaranja, a time i znak Božje moći i Njegove ljubavi. Pismo kaže: “Čudesima svojim spomen postavi.” “Jer njima je očito ono što se može doznati o Bogu: Bog im je to zapravo objavio. Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta.” (Postanak 2,3; Psalam 111,4; Rimljanima 1,20)
Sve je stvorio Božji Sin. “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga. … Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo.” (Ivan 1,1–3) Budući da je subota uspomena na djelo stvaranja, ona je dokaz Kristove moći i ljubavi.
Subota je bila uključena u Zakon sa Sinaja; ali tada nije prvi put objavljena kao dan odmora. Izraelski narod je to znao prije Sinaja. Na putu prema Sinaju svetkovali su subotu. …
Subota nije bila samo za Izrael, već za sav svijet. Ona je objavljena čovjeku u Edenu, pa kao i druge zapovijedi Dekaloga, neprolazno obvezuje. O Zakonu u kojem četvrta zapovijed čini jedan dio, Krist izjavljuje: “Dok postoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati.” Dokle god nebo i Zemlja traju, subota će biti znakom Stvoriteljeve moći. Kad Eden bude ponovno procvao na Zemlji, Božji sveti dan poštovat će svi pod Suncem. “Od subote do subote” svaki stanovnik proslavljene nove Zemlje dolazit će “da se pokloni pred licem mojim — govori Jahve” (Matej 5,18; Izaija 66,23). (Isusov život, str. 220—222)