“Pazite da nitko nikomu ne vraća zlo za zlo, već uvijek nastojte promicati dobro i jedan prema drugome i prema svima!” (1. Solunjanima 5,15)
Ima jedna rječitost koja je daleko moćnija od samih riječi, to je rječitost koja se sastoji u tihom, dosljednom životu čistog, pravog kršćanina. Ono što čovjek jest vrši veći utjecaj od onoga što kaže.
Vojnici koji su bili poslani k Isusu donijeli su na povratku izvještaj da nikada čovjek nije govorio kao On. Oni su ovo mogli reći stoga što nikada čovjek nije živio kao što je On živio. Da je Njegov život bio drukčiji, On ne bi mogao govoriti kao što je govorio. Njegove su riječi u sebi imale silu koja uvjerava, jer su dolazile iz čistog i svetog srca, punog ljubavi i sućuti, dobra i istine.
Odlučujući trenutak u našem utjecaju na druge je osobni karakter i iskustvo. Da bismo druge mogli uvjeriti u moć Kristove milosti, naše se srce i život moraju upoznati s tom Njegovom silom. Evanđelje što ga propovijedamo za spasenje duša mora biti ono Evanđelje kojim je naša duša spašena. Naš će utjecaj na ovaj skeptični svijet biti djelotvoran samo onda ako imamo živu vjeru u Krista kao svog osobnog Spasitelja. Ako želimo izvući grešnika iz bujice nemirne rijeke, onda prvo naše noge trebaju imati čvrst oslonac na Stijeni, Isusu Kristu.
Obilježje kršćanstva nije neka vrsta vanjskog znaka; ono se ne sastoji u nošenju križa ili krunice, već je ono što otkriva zajednicu čovjeka s Bogom. Mi trebamo silom Njegove milosti uvjeriti svijet da je Bog poslao svojega Sina da bude Otkupitelj svijeta. Nijedan utjecaj na svijetu ne može obuzeti ljudsku dušu takvom snagom kao utjecaj nesebičnog života. Kršćanin koji voli i koji je blag i ljubazan najjači je dokaz u prilog Evanđelju.
Živjeti takvim životom, širiti takav utjecaj na svakom koraku zahtijeva napor, samopožrtvovnost i disciplinu. Mnogi lako doživljavaju razočaranje u kršćanskom životu jer nisu shvatili ovo. Mnogi od onih koji iskreno posvete svoj život Bogu na službu, iznenađeni i razočarani zaključuju da se baš tada, kao nikada dotada, sučeljavaju sa zaprekama i opterećuju kušnjama i poteškoćama. Oni se mole da steknu karakter koji će biti sličan Kristovom karakteru, kako bi bili spremni za rad u Božjem djelu, a zaključuju kao da njihovo okružje privlači sve zlo koje postoji u njihovoj naravi. S čuđenjem uviđaju kako mane i nedostaci, o čijem postojanju nisu niti slutili, odjednom izlaze na svjetlost dana. (Služba liječenja, str. 297,298)