“Čak smo u sebi smatrali sigurnom smrtnu osudu (ali to bijaše), da se ne bismo uzdali sami u se, nego u Boga koji uskrisuje mrtve.” (2. Korinćanima 1,9)
Misli trebaju biti upravljene k Bogu. Mi moramo uložiti ozbiljne napore da bismo prebrodili zle sklonosti svoje tjelesne naravi. Naši napori, naše samoodricanje i ustrajnost trebaju biti u razmjeru s beskrajnom vrijednošću onoga čemu težimo. Samo ako pobjeđujemo kao što je Krist pobjeđivao, steći ćemo vijenac života.
Velika opasnost koja prijeti čovjeku jest obmanjivanje samoga sebe, umišljenost i s time povezano odvajanje od Boga koji je izvor njegove snage. Ako sila Božjeg Duha Svetoga nije utjecala na promjenu naših prirodnih sklonosti, onda će one u sebi sadržavati sjeme moralne smrti. Sve dotle dok ne uspostavimo živu vezu s Bogom, mi se nećemo moći oduprijeti nesvetim posljedicama udovoljavanja samome sebi, samoljublju i kušnjama koje vode u grijeh.
Da bismo mogli primiti pomoć od Krista, mi moramo biti svjesni svoje potrebe. Moramo dobro poznavati sebe. Krist može spasiti samo onoga tko je svjestan činjenice da je grešan. Mi se možemo osloniti na božansku snagu samo onda kad uvidimo svoju krajnju bespomoćnost i kad se odreknemo svakog samopouzdanja.
Samoodricanje ne treba biti oznaka samo početka kršćanskog života. Ono treba označavati svaki korak što ga činimo prema Nebu. Sva naša dobra djela ovisna su o moći koja je izvan nas samih; stoga naše srce stalno čezne za Bogom, da bismo priznavali svoje grijehe u ozbiljnosti skrušena srca. Mi smo okruženi smrtnim opasnostima; i samo ćemo onda biti sigurni kada osjećamo svoju slabost i kad se rukom vjere uhvatimo za svojeg moćnog Spasitelja.
Mi moramo odbaciti nebrojeno mnogo toga što odvlači našu pozornost. Postoji mnogo toga što guta naše vrijeme i budi znatiželju, a završava ni u čemu. Ideali najuzvišenije vrijednosti zahtijevaju našu punu pozornost i energiju, koje se tako često troše na nešto što je razmjerno beznačajno. …
Poznavanjem Boga i Isusa Krista, koje se zrcali u karakteru, mi se uzdižemo iznad svega drugog što se cijeni na Zemlji ili Nebu. To je ono najviše obrazovanje. To je ključ koji otvara vrata nebeskoga grada. Po Božjoj namjeri ovo će poznavanje steći svi oni koji se uzdaju u Krista. (Služba liječenja, str. 288—290)