“Ali, primit ćete snagu pošto Duh Sveti dođe na vas.” (Djela 1,8)
“On će [Duh Istine], kad dođe, dokazati svijetu zabludu s obzirom na grijeh, za pravednost i na sud.” Propovijedanje Riječi bilo bi beskorisno bez stalne prisutnosti i pomoći Duha Svetoga. To je jedini uspješni Učitelj božanske istine. Jedino kad Duh prati istinu do srca, ona će probuditi savjest ili preobraziti život. Čovjek može biti spreman iznijeti slovo Božje riječi, on može biti upoznat sa svim njezinim zapovijedima i obećanjima, ali ako Duh Sveti ne usadi istinu, nijedna duša neće pasti na Stijenu i razbiti se. Nikakvo obrazovanje, nikakve prednosti, ma kako velike, ne mogu bez suradnje Božjeg Duha učiniti čovjeka provodnikom svjetlosti. Sijanje evanđeoskog sjemena neće biti uspješno ako nebeska rosa ne pokrene život u sjemenu. Prije nego što je ijedna knjiga Novoga zavjeta bila napisana, prije nego što je ijedna propovijed izrečena nakon Kristovog uzašašća, Duh Sveti se izlio na apostole koji su se molili. Tada je svjedočanstvo njihovih neprijatelja bilo: “A vi ste, evo, napunili Jeruzalem svojom naukom.” (Djela 5,28)
Krist je svojoj Crkvi obećao dar Duha Svetoga, i to obećanje pripada i nama koliko i prvim učenicima. Ali kao i svako drugo obećanje, i ovo je dano uz određene uvjete. Ima mnogo onih koji vjeruju i tvrde da polažu pravo na Gospodnje obećanje; oni govore o Kristu i o Duhu Svetom, ali od toga nema nikakve koristi. Oni ne pokoravaju svoju dušu božanskim silama da je vode i upravljaju njome. Mi ne možemo upotrebljavati Duha Svetoga. Duh treba upotrijebiti nas. Bog svojim Duhom djeluje na svoj narod da hoće i učini “da mu se možete svidjeti” (Filipljanima 2,13). Ali mnogi se ne žele podčiniti ovome. Oni žele upravljati sami sobom. To je razlog što ne primaju ovaj nebeski Dar. Duh se daje samo onima koji ponizno čekaju Boga, koji očekuju Njegovo vodstvo i milost. Božja sila očekuje njihov zahtjev i prihvaćanje. Ovaj obećani blagoslov, koji tražimo vjerom, donosi sa sobom sve druge blagoslove. On se daje prema bogatstvu Kristove milosti, i On Ga je spreman dati svakome prema mjeri u kojoj Ga može primiti.
U svojem govoru učenicima Isus nije izrekao nikakav tužni nagovještaj o svojim patnjama i smrti. Posljednja oporuka za njih bila je oporuka mira. Rekao je: “Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam.” (Ivan 14,27) (Isusov život, str. 557,558)