Dječje igre Banovanija 2024
Dok zbrajamo dojmove predivnih dvaju tjedana, želimo uputiti nekoliko zahvala bez kojih Dječje igre Banovanija ove godine ne bi bile iste, a bez nekih niti moguće.
Prije svega se želimo zahvaliti adventističkoj crkvi u Offenbachu (Adventisti.Eu), bez čijih se donacija igre možda ne bi niti održale. Fini sladoledi su bili dobro ušuškani u novi zamrzivač, i čekali da dođe vrijeme za slatki predah od igara. A sočne lubenice izmamile su mnoge osmijehe djece i starijih.
Zahvaljujemo i Europskim snagama solidarnosti (ESS) na financijskoj pomoći našim volonterima i mogućnosti za stvaranje nezaboravnih uspomena. Također, zahvaljujemo volonterima kojih je svake godine sve više. Doista su nam puno pomogli i odlično su se snašli u zadaćama koje su imali.
Hvala svim donatorima koji su nas podržali svojim donacijama, i novčano i materijalno: Podravka, Vindija, HiPP, Lush, Crveni križ Glina, Naklada Veble, Weidmann Izo-prod, Dizajn studio Ringeis i drugi. Svaki je doprinos bio važan!
Hvala svima koji su na bilo koji način sudjelovali u ostvarenju ovogodišnjih Dječjih igara Banovanija 2024!
Za kraj, s vama dijelimo i neke od dojmova volontera:
“Bilo je predobro i upoznao sam puno novih ljudi. Definitivno ponavljam i sljedeće godine!”
“Banovanija je mjesto smijeha, radosti i suza (zadnjeg dana). To je bilo posebno iskustvo ne samo za mene, već i za dvadeset i pet drugih volontera koji su došli iz različitih dijelova svijeta kako bi dobru volju, darovitost i sposobnosti upotrijebili u službi djeci. Većina volontera došla je iz Ukrajine — to su mladi koji su istinski zahvalni Bogu na prilici da budu u sigurnom području, što je veliki blagoslov, ali su isto tako zahvalni što su i oni mogli biti blagoslov drugima.”
“Banovanija je mjesto na kojem upoznaješ mnoge nove ljude, ali i sebe. Shvatiš da pomicanje vlastitih granica i nije tako teško kad tvoj trud bude nagrađen najslađim i najiskrenijim osmijehom onih najmlađih, a ti ne možeš a da ne uzvratiš isto.”
“Za mene je Banovanija značila nova prijateljstva, radost i otkrivanje novih sposobnosti. Naučila sam od te djece i tinejdžera, ali i zajednice čiji su dio, da nije potrebno puno da budemo sretni. I zahvalna sam što sam imala priliku biti dio te zajednice dva tjedna. Srce mi je puno! Jedno od najboljih iskustava koje sam ikada imala!”
Karolina Kovačević
Misionarski par u Zagrebu
Svi posjetitelji bogoslužja dviju zajedničkih crkava, Zagreb 1 i Zagreb 2, duhovno su se nahranili i ohrabrili slušajući i gledajući izlaganja s prezentacijama misionarskog para Danijele i Branimira Schuberta, 27. srpnja 2024. godine.
Kao stanovnici Melbournea u Australiji, a odnedavno i Pule u Hrvatskoj, Schuberti su posjetili grad iz kojega su krenuli u svijet: najprije na školovanje u Collonges u Francuskoj, a nakon toga u misiju u Filipine, Pakistan, Australiju i Papua Novu Gvineju. Rad u Božjem djelu završili su u Sydneyju, gdje je Danijela bila službenica Južnopacifičke divizije, a Branimir direktor za misijsku integraciju u poznatoj i velikoj Adventističkoj bolnici u tom gradu. Nakon umirovljenja izabrali su humanitarnu djelatnost povezanu s obrazovanjem djece i mladih u Papua Novoj Gvineji, odakle nam stižu prekrasne vijesti o velikim rezultatima stalnih evangelizacija koje provode adventistički evanđelisti.
U Zagrebu su nas podsjetili na velike izazove kad misionari prelaze iz kulture u kulturu, uče jezike i običaje te djeluju odgojno, neprestano dovodeći ljude Kristu. Branimir je iznio vrlo zanimljivu i privlačnu slikovnu prezentaciju kako se od dječaka iz Zagreba, zajedno sa suprugom s kojom se upoznao na školovanju u Maruševcu, otisnuo u bijeli svijet. Danijela je u svojoj propovijedi podsjetila slušatelje i pratitelje na računalnim zaslonima, na veliku važnost postavljanja pitanja — prije svega Bogu — i pažljivog slušanja i slijeđenja objave koju nalazimo u Njegovim odgovorima. Bilo je to veliko osvježenje za sve ljubitelje Božje riječi i Njegovih obećanja, kakvih ne manjka na bogoslužjima u našim crkvama i na mreži svih mreža.
Brankica Vukmanić
Okupljanje šire obitelji Đidara
U Maruševcu je 13. srpnja bio poseban dan za širu obitelj Đidara. Naime, majka Kata Đidara je, dok je bila živa, imala običaj svake dvije godine okupljati svu svoju djecu, unučad i praunučad na obiteljski sastanak u Osijeku. Nakon što je otišla na počinak do drugog Kristovog dolaska, s 86 godina, tu tradiciju je odlučila nastaviti njezina kći Anica, u Maruševcu.
Cilj takvog okupljanja je učvršćivanje obiteljskih veza i učvršćivanje vjere. Ove godine je na okupu bilo devetnaestero odraslih i petero djece. Neki nisu mogli doći iz različitih razloga.
Majka Kata je imala tri sina: Ivana, Miroslava i Marka. Prva dvojica su radili kao propovjednici. Imala je i tri kćeri: Anicu, Blanku i Silvu. Sve tri su radile na upravnim poslovima u Božjem djelu, ili kao biblijske učiteljice.
Kad su se sinovi poženili, a kćeri poudale, neke je put odnio u druge države (njih ili njihovu djecu — Njemačka, Italija, Sjedinjene Američke Države).
Majka Kata je iskreno prihvatila istine Biblije. Sva djeca, njih šestero, i njezin suprug Luka, prihvatili su biblijsku istinu. Tako i četrnaestero unučadi, i očekujemo da će i dvanaestero praunučadi…
Bibliju je pročitala četrdeset osam puta — koliko je godina bila krštena, toliko ju je puta pročitala redom. Za tih pedeset godina, otkako je kročila u mjesnu adventističku crkvu u Osijeku, proučila je dvije stotine Pouka iz Biblije. Kroz te godine oblikovala je svoju kućnu knjižnicu, uglavnom duhovnog sadržaja, jer je voljela čitati. Život joj nije bio lak, ali nada u skori Kristov dolazak bila je njezina najveća radost, i tu nadu je prenosila u svojem domu i svakodnevnom okruženju.
Tako je radila jedna majka, naša mama. Hrabrimo i druge majke (i očeve) da ne odustaju od svoje misije u domu: “Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu.” (Jošua 24,15)
Ivan Đidara