“On mora rasti, a ja se umanjivati!” (Ivan 3,30)
Gledajući u vjeri na Otkupitelja, Ivan se uzdignuo do visine samoodricanja. Nije težio da privuče ljude k sebi, već da uzdiže njihove misli sve više i više, sve dok one ne budu počinule na Božjem Janjetu. On je bio samo glas koji se orio u pustinji. Sad je radosno prihvatio tišinu i povučenost, da bi se oči svih mogle okrenuti k Svjetlosti života.
Oni koji su vjerni svojemu pozivu kao Božji vjesnici, neće tražiti počasti za sebe. Ljubav prema sebi nestat će u ljubavi prema Kristu. Nikakvo suparništvo neće oštetiti dragocjeni cilj Evanđelja. Oni će prepoznati svoju zadaću da kao Ivan Krstitelj objavljuju: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) Uzdignut će Isusa, a s Njim će se uzdići i ljudski rod. “Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime mu je Sveti: ‘U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.’” (Izaija 57,15)
Prorokova duša, oslobođena svojeg “ja”, bila je ispunjena božanskom svjetlošću. Dok je bio svjedok Spasiteljeve slave, njegove su riječi bile usklađene s riječima što ih je Krist izgovorio u svojem razgovoru s Nikodemom. Ivan je rekao: “Tko dolazi odozgo, on je iznad sviju; tko je sa zemlje, on je zemaljski i zemaljski govori. … Koga Bog posla, taj govori Božje riječi, jer on daje Duha bez mjere.” Krist je mogao reći: “Jer ne tražim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao.” (Ivan 5,30) O Njemu je rečeno: “Ljubio si pravednost, a mrzio bezakonje.” …
Tako je i s Kristovim sljedbenicima. Mi možemo primiti nebesku svjetlost jedino ako smo se spremni osloboditi svojeg “ja”. Ne možemo raspoznati Božji karakter ili primiti Krista vjerom sve dok ne pristanemo pokoriti svaku svoju misao na poslušnost Kristu. Svima koji to čine daje se Duh Sveti bez mjere. (Isusov život, str. 132,133)