“A tko umišlja da zna nešto, još ne zna kako treba znati!” (1. Korinćanima 8,2)
Otkupitelj svijeta predao je svojoj Crkvi veliku vlast. On određuje pravila koja treba primijeniti u slučaju pojave problema kod njezinih vjernika. Nakon što je dao izričite upute u načinu postupanja, On kaže: “Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.” (Matej 18,18) Prema ovome čak i Nebo potvrđuje postupanje Crkve sa svojim vjernicima kad se slijedi biblijsko pravilo.
Božja riječ ne daje pravo nijednom čovjeku da se usprotivi prosudbi Crkve niti mu je dopušteno da svoje mišljenje suprotstavlja mišljenju Crkve. Kad ne bi bilo crkvene discipline i vlasti, Crkva bi se raspala; ona ne bi mogla opstati kao jedno tijelo. Uvijek je bilo pojedinaca neovisnog uma koji su tvrdili da su u pravu, da ih je Bog posebno poučio, utjecao na njih i vodio ih. Svaki ima svoju teoriju, svoja gledišta i svaki tvrdi da su njegova gledišta u skladu s Božjom riječju. Svaki ima drugačiju teoriju i vjeru, a tvrdi da ima posebno svjetlo od Boga. Tako odvlače druge od tijela i svaki je od njih odvojena crkva za sebe. Svi oni ne mogu biti u pravu, a svi tvrde da ih vodi Gospodin. Nadahnuta Riječ nije “da” i “ne”, već “da” i “amen” u Kristu Isusu.
Naš Spasitelj dodaje svojim poukama obećanje da će dvojica ili trojica, kad se ujedine tražeći bilo što od Boga, to i dobiti. Krist ovdje pokazuje da mora postojati zajednica s drugima, čak i u želji za određeni predmet. Velika je važnost posvećena zajedničkoj molitvi, zajedničkom cilju. Bog uslišava molitve pojedinaca, ali ovom prigodom Isus je dao posebne i važne pouke koje su se odnosile posebno na Njegovu novoorganiziranu Crkvu na Zemlji. Moralo je postojati slaganje u onome što su željeli i za što su se molili. Nije se radilo samo o mislima i postupcima jednog uma podložnog prijevari, već je molba trebala biti ozbiljna želja nekoliko osoba usredotočenih na isti predmet. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 3, str. 376,377)