“Živimo umjereno, pravedno i pobožno u ovom svijetu.” (Titu 2,12)
Ako želimo hoditi u svjetlu, moramo pozvati Krista u svoje srce i domove. Dom treba biti sve ono što ova riječ podrazumijeva. To treba biti malo Nebo na Zemlji, mjesto gdje se njeguje ljubav umjesto da se namjerno potiskuje. Naša sreća ovisi o ovakvom njegovanju ljubavi, suosjećanju i pravoj učtivosti u međusobnom ponašanju. U našem svijetu ima toliko muškaraca i žena tvrda srca zato što se prava ljubav smatra slabošću pa je zbog toga obeshrabruju i potiskuju. Onaj bolji dio naravi takvih osoba bio je u djetinjstvu izopačen i zakržljao i ako zrake božanskog svjetla ne otopi njihovu hladnoću i bezobzirnu sebičnost, njihova je sreća zauvijek zakopana. Ako želimo imati nježno srce, kakvo je imao Isus dok se nalazio na Zemlji, kao i posvećenu suosjećajnost, kakvu imaju anđeli prema grešnim smrtnicima, moramo njegovati suosjećanje iz djetinjstva, a ono je samo po sebi jednostavno. Tada ćemo biti učtivi, plemeniti i vladati se prema nebeskim načelima.
Njegovan um je veliko blago, ali bez omekšavajućeg utjecaja suosjećanja i posvećene ljubavi ne može dostići najveću vrijednost. Prema drugima trebamo riječima i postupcima pokazati nježnu obzirnost. Prijateljskim riječima i ljubaznim pogledima možemo ukazati drugima tisuće malih pažnji koje će nam biti uzvraćene. Nepromišljeni kršćani svojom nemarnošću prema drugima pokazuju da ne održavaju zajednicu s Kristom. Nemoguće je imati zajednicu s Kristom a biti neljubazan prema drugima i zanemarivati njihova prava. Mnogi silno čeznu za prijateljskim suosjećanjem. Bog je svakome od nas dao vlastitu osobnost koja se ne može stopiti s osobnošću drugoga, ali će se naše osobne značajke mnogo manje isticati ako pripadamo Kristu i usvojimo Njegovu volju. Svoj život trebamo posvetiti dobru i sreći drugih, kao što je činio naš Spasitelj. Trebamo zaboraviti na sebe i uvijek tražiti prilike, čak i male, da pokažemo zahvalnost za usluge koje su nam drugi učinili, i da druge ohrabrimo i olakšamo im jade i terete te ih od njih oslobodimo postupcima nježne ljubaznosti i malim djelima ljubavi. Ovakve promišljene usluge koje se, pokrenute u našim obiteljima, šire izvan ovog kruga, daju životu zadovoljstvo i sreću, a zanemarivanje takvih sitnica donosi mu gorčinu i tugu. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 3, str. 476,477)