“Gostoljubivosti ne zaboravljajte, jer su njom neki, a da nisu znali, pogostili anđele!” (Hebrejima 13,2)
U našim obiteljima možemo imati Božje spasenje, ali u njega moramo vjerovati, za njega živjeti i imati stalnu, postojanu vjeru i povjerenje u Boga. Ograničenja koja nam postavlja Božja riječ
idu nama u korist. Ona povećavaju sreću naših obitelji i svih oko nas. Oplemenjuju naš ukus, posvećuju naše prosuđivanje, donose mir u srce i u konačnici vječni život. Službujući anđeli zadržat će se u našim boravištima i radosno nositi na Nebo vijesti o našem napretku u pobožnom životu, a anđeo zapisničar načinit će radostan i lijep izvještaj.
Kristov će Duh stalno djelovati u obiteljskom životu. Kad bi muškarci i žene otvorili svoja srca nebeskom utjecaju istine i ljubavi, ta bi načela ponovno potekla poput izvora u pustinji osvježavajući svakoga i čineći da se pojavi svježina tamo gdje je sada pustoš i gdje vlada oskudica.
Zanemarivanje vjere u domu, zanemarivanje odgoja djece izaziva Božje negodovanje. Kad bi jedno vaše dijete palo u rijeku, borilo se s valovima i bilo u neposrednoj opasnosti od utapanja, kakvu bi to uzbunu izazvalo! Kakve biste napore učinili, kakve biste molitve uzdigli k Nebu, kakvu biste revnost pokazali da spasite jedan ljudski život! A ovdje su vaša djeca bez Krista, njihove duše nisu spašene. Možda su gruba i neučtiva, sramota za adventiste. Ona propadaju bez nade i bez Boga u svijetu, a vi ste nemarni i bezbrižni. …
Očevi i majke, svakoga jutra i večeri okupljajte svoju djecu oko sebe i u poniznoj molitvi uzdignite svoja srca Bogu za pomoć. Vaši dragi izloženi su kušnjama. Mladi i stari na svojem putu svakodnevno nailaze na smetnje. Oni koji žele živjeti strpljivim i radosnim životom ispunjenim ljubavlju, moraju se moliti. Samo primanjem stalne pomoći od Boga možemo pobijediti sebe. …
Iskrenom, ozbiljnom molitvom roditelji trebaju podignuti ogradu oko svoje djece. Trebaju se moliti u punini vjere da Bog ostane s njima i da sveti anđeli čuvaju njih i njihovu djecu od Sotonine okrutne sile. (Savjeti za Crkvu, str. 185—187)