Opravdanje Božjeg karaktera

Jutarnji stih 7. 11. 2024.

“Oče, došao je čas! Proslavi Sina svoga, da i Sin tvoj proslavi tebe.” (Ivan 17,1)

Ali plan otkupljenja je imao širi i dublji smisao od spasenja čovjeka. Krist nije samo zbog toga došao na Zemlju, ne samo zbog toga da stanovnici ovog malog svijeta poštuju Božji zakon onako kako bi ga trebali poštovati, već da pred svemirom opravda Božji karakter. Krist je mislio na ovaj rezultat svoje velike žrtve, na utjecaj na razum bića na drugim svjetovima kao i na ljudski razum kad je rekao: “Sad je sud ovome svijetu! Sad će knez ovoga svijeta biti bačen van! A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,30–32) Kristov čin umiranja za čovjekovo spasenje nije mu samo trebao omogućiti pristup Nebu, već i pred cijelim svemirom opravdati Boga i Njegovog Sina i njihovo postupanje prema Sotoni i njegovoj pobuni. On će uspostaviti vječnost Božjeg zakona i otkriti narav i posljedice grijeha.

Od početka velika se borba vodila oko Božjeg zakona. Sotona je pokušavao dokazati da je Bog nepravedan, da je njegov Zakon pogrešan, te da dobro svemira zahtijeva njegovu promjenu. Napadajući Zakon, on je namjeravao srušiti autoritet njegovog Autora. Borbom se trebalo pokazati jesu li božanski zakoni nedostatni i predmet promjene ili su savršeni i nepromjenjivi.

Kad je Sotona bio zbačen s Neba, on je odlučio Zemlju načiniti svojim kraljevstvom. Kad je iskušao i pobijedio Adama i Evu, mislio je da je osvojio ovaj svijet, “jer”, kazao je on, “oni su me izabrali kao svog vladara”. Tvrdio je da je grešniku nemoguće darovati oprost te da su stoga ljudi njegovi zakoniti podanici, a da svijet pripada njemu. Ali Bog je dao svojega dragog Sina — koji je bio jednak Njemu — da snosi kaznu prijestupa i time osigura put kojim ljudi mogu zadobiti Njegovu milost i biti vraćeni u edenski dom. Krist se prihvatio otkupljenja čovjeka i spašavanja svijeta iz Sotoninog naručja. Velika borba koja je počela na Nebu trebala se privesti kraju na tom istom svijetu, na istom području koje je Sotona prisvajao za sebe. (Patrijarsi i proroci, str. 47,48)