Bilo je subotnje jutro na Spreeju. Dwight L. Moody i njegov sin odmarali su se u svojim kabinama, kao i većina putnika na tom brodu. Iznenada su čuli snažan tresak. Njegov sin je ustao iz kreveta i istrčao na palubu. Vratio se za nekoliko trenutaka.
“Oče, stvari su ozbiljne”, rekao je. “Trup je probijen i brod tone. Brzo se obuci i izađi na palubu.”
Kad je izašao na palubu, Dwight je tiho stajao s još sedamsto putnika, osjećajući se bespomoćno dok je voda preplavljivala brod. Do podneva su mornari uspijevali spriječiti vodu da ne ulazi u brod, ali pramac je već bio visoko u zraku i krma je tonula u vodu. Atlantski ocean bio je nemiran, bacao je brod lijevo-desno.
Još uvijek su plutali kad je sunce zašlo. Dwight je promatrao kako se s broda ispaljuju rakete u mračno nebo. Nitko nije odgovorio na njihov SOS poziv u pomoć. Čitave noći brod je plutao. Čitavog sljedećeg dana nitko nije došao u pomoć.
Sljedeće večeri Dwight je okupio putnike na molitveni sastanak. Pročitao je Psalam 91 i molio se, pozivajući se na obećanje iz jedanaestog retka: “Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim.”
Pročitao je i Psalam 107,20.23: “Riječ svoju posla… i život im spasi od jame grobne… koji lađama zaploviše morem da po vodama silnim trguju.”
“Piše li to stvarno u Bibliji?” pitao je jedan njemački putnik. “Čini se kao da je napisano baš za nas.”
“Stvarno piše. Dođite i provjerite”, rekao je Dwight.
Nakon molitvenog sastanka Dwight je otišao u krevet i mirno spavao, siguran da će Bog ispuniti svoje obećanje i izbaviti ih. Oko tri sata u ponedjeljak ujutro probudio ga je sin. “Dođi na palubu, tata! Jedan brod nas je primijetio i krenuo je u spašavanje.”
Parobrod Lake Huron pričvrstio je užad za tonući brod i odvukao ga u Queenstown. Svi putnici bili su spašeni.
“Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo.” (Tužaljke 3,22)
Dorothy Eaton Watts