Evo jedne priče iz misije u Kini, a ispričao ju je prije mnogo godina jedan misionar koji je služio u Kini.
Pavao je bio misionarsko dijete. Njegov je otac posvetio svoj život propovijedanju Evanđelja Kinezima, a mama — i ona je bila misionar, jer je sve svoje slobodno vrijeme posvećivala poučavanju žena koje su dolazile u misionarsku stanicu po pomoć.
Oboje su bili vrlo zauzeti i mali Pavao je često bio sam.
Jednog dana otkrio je nešto novo. Zapravo, to je bilo novo za njega, jer prije ili kasnije svi dječaci to otkriju. Otkrio je da kad stavi svoju nogu preko ograde na stubištu i malo se odgurne, može skliznuti do dolje, a da se ne povrijedi. To mu se toliko dopalo da je stalno to radio.
Naravno, nikad nije mislio što se događa s njegovim malim plavim hlačama svaki put kad bi se spustio, ali možete pretpostaviti što je majka pronašla kad ga je tu večer spremila na spavanje. Na određenim dijelovima hlača su bile dvije velike rupe. Majka je bila iznenađena.
“Oh, Pavao,” uzdahnula je majka, “baš lijepo od tebe što si mami napravio toliko posla sada kad je toliko zauzeta! Mogao si malo misliti na mene. Stvarno nemam vremena da ti sašijem još jedne hlače!”
“Žao mi je, mama,” rekao je Pavao pokajnički. “Bilo mi je tako lijepo dok sam se klizao, da nisam ni pomislio da ću napraviti tako velike rupe.”
Majka mu je, naravno, oprostila i uskoro je Pavao kleknuo na molitvu. Zahvalio je Bogu za lijep dan koji je proveo, za svoj lijepi dom i za dobru hranu koju je imao. Molio se i za siromašne u Kini i da Bog pomogne mami i tati dok im pričaju ljudima o Isusu. Konačno se sjetio najvažnije stvari koju je želio za sebe. Za trenutak je oklijevao.
“Isuse, riječ je o mojim hlačama,” nastavio je. “Žao mi je što sam ih poderao, jer je mama jako zauzeta. Ti znaš da ona nema vremena da mi sašije druge hlače, ali Ti mi možeš poslati nove, zar ne, Isuse? I molim Te, kad ih pošalješ, želio bih da na njima umjesto jednog džepa budu dva.”
Kad je završio svoju molitvu, Pavao je uskočio u krevet potpuno sretan, siguran da će nove hlače odnekud stići i da će imati dva džepa.
Mama je suznih očiju sišla niz stube da ukloni Pavlove igračke i pospremi sve za spavanje. U jednom kutu nalazio se paket koji je stigao ranije toga dana, ali nije ga imala vremena otvoriti. Pretpostavljala je da su ga poslali neki dobri ljudi koji su voljeli misiju i misionare. Bila je u pravu.
Kad je prerezala konopac i odmotala papir, vrlo se obradovala raznoj odjeći koju su napravile vrijedne ruke. Nešto od toga bilo je potrebno njoj samoj. Drugo će na razne načine upotrijebiti u svojoj misionarskoj stanici.
Iznenada je vidjela nešto što ju je skoro šokiralo. Na dnu paketa nalazile su se plave hlače, baš poput onih što ih je Pavao upropastio tog poslijepodneva! Radosno ih je uzela i malo bolje pogledala.
Da! Na njima su bila dva džepa.
Potrčala je gore, njezino srce je bilo preplavljeno radošću i zahvalnošću. Ali, mali Pavao je već čvrsto spavao. Sve što je mogla učiniti bilo je da ostavi hlače na stolac pored njegovog kreveta, tako da ih ugleda ujutro čim se probudi.
Jutro je došlo i Pavlov pogled je pao na nove hlače. “Mama!” — vikao je. “Brzo dođi! Isus mi je već poslao nove hlače!”
Mama je dotrčala u sobu. Pavao je pregledavao hlače. Brinula ga je jedna stvar — džepovi. Je li Isus upamtio?
Sve je bilo kako treba. Nije bilo greške. Na hlačama su bila dva džepa.
Tom paketu bila su u ono doba potrebna tri mjeseca da stigne do njih. Čudno, zar ne, što je stigao točno na vrijeme kako bi odgovorio na molitvu jednog malog dječaka?
Arthur Maxwell