“Nema veće avanture, niti uzbudljivijeg poduhvata, niti vrednijeg napora od objavljivanja Krista izgubljenim ljudima.” (Lee Strobel, Inside the Mind of Unchurched Harry and Mary, str. 222)
Ubrzo nakon stvaranja, životinje su osnovale školu. Htjele su najbolju moguću školu u kojoj će učenici imati uravnotežen program plivanja, trčanja, penjanja i letenja. Da bi diplomirale, sve su životinje morale učiti sve predmete koji su se nudili.
Patka je bila izvrsna u plivanju. U tom predmetu je čak bila bolja od svojega učitelja. Ali u penjanju je jedva dobila prolaznu ocjenu, a u trčanju je imala više negativnih nego pozitivnih ocjena. Bila je tako spora da je svakog dana poslije nastave morala ostati u školi i vježbati. Ali čak je i s tim mjerama njezin napredak bio jako spor. Zbog trčanja su se njezine noge toliko izranjavale da je i u plivanju počela dobivati prosječne ocjene. Za sve druge učenike prolazna je ocjena bila sasvim prihvatljiva, tako da se zbog toga — osim patke — nitko nije uznemiravao.
Zec je bio najbolji u trčanju. Ali uskoro je njegova koža na nogama postala jako osjetljiva zbog vremena koje je provodio u vodi vježbajući plivanje. Zbog toga je postao slabiji i u trčanju.
Vjeverica je bila izvrsna u penjanju, ali je na nastavi letenja uvijek razočarala. Njezino je tijelo bilo tako izranjavano zbog tvrdih slijetanja, da ni u penjanju više nije bila dobra, a i u trčanju je jedva dobila prolaznu ocjenu.
Orao je bio najproblematičniji učenik. Uvijek iznova je bio kažnjavan zbog svoje neprilagođenosti. Na nastavi penjanja on je uvijek prvi stigao na vrh drveta — ali na svoj način.
Svaka životinja je bila stručnjak na određenom području. Kad su radile ono za što su bile stvorene, bile su izvrsne. Ali kad su pokušavale djelovati izvan područja svoje osposobljenosti, njihova učinkovitost nije bila ni približno zadovoljavajuća. Mogu li patke trčati? Svakako. Je li to ono što čine najbolje? Nikako.
Baš kao što je svaka od tih životinja imala područje na kojem je bila izvrsna, tako je i s nama vjernicima. Kao vjernik svatko je od nas postao novim stvorenjem (2. Korinćanima 5,17). Dio tog novog stvorenja je i primanje duhovnih darova (1. Korinćanima 12). Ti nas darovi osposobljavaju da budemo izvrsni u određenom području djelovanja; ali kad činimo ono za što nismo stvoreni, nećemo mnogo postići. Drugim riječima, Bog je unaprijed odredio područje na kojem možemo dati najveći pridonos širenju Njegovog kraljevstva na Zemlji.
Što (ni)su duhovni darovi?
U Novom zavjetu nalazimo četiri glavna ulomka koji nam govore o duhovnim darovima (Rimljanima 12,4-8; 1. Korinćanima 12; Efežanima 4,11-16; 1. Petrova 4,10.11). Na temelju tih tekstova možemo doći do sljedeće definicije duhovnih darova: Duhovni darovi su od Boga dobivene sposobnosti, koje Sveti Duh daje svakom vjerniku prema Božjoj nakani i milosti, za zajedničko dobro Kristovog Tijela.
Iz te definicije proizlaze sljedeće činjenice koje moramo imati na umu kad razmišljamo o uporabi duhovnih darova u osobnom evangeliziranju:
1. Duhovni darovi i prirodne sposobnosti (talenti) nisu identični. Prirodne sposobnosti dobivamo prilikom rođenja, a duhovne darove prilikom novorođenja. No, moramo dodati i to da Sveti Duh može naše prirodne sposobnosti razviti u duhovne darove.
2. Nema kršćanina bez duhovnog dara. Svaki vjernik ima barem jedan duhovni dar. Duhovni darovi pokazuju Božju volju za naš život i upućuju na područje na kojem možemo dati najveći pridonos napretku Božje vladavine na Zemlji.
Kad govorimo o osobnom evangeliziranju, moramo spomenuti i to da svi vjernici nemaju dar evangeliziranja. Prema statistikama, takvih ima samo oko deset posto. Dakle, samo su neki pozvani biti evangelizatori. Međutim, to ne znaći da se ne mogu svi uključiti o osobno evangeliziranje. Svi vjernici su pozvani biti svjedoci za Krista i svi imamo duhovne darove koji nas osposobljavaju za učinkovito svjedočenje o tome što je Krist učinio za nas osobno. A baš je to srž osobnog evangeliziranja. Stoga je izgovor: “Ja nemam dar evangeliziranja pa stoga ne mogu svjedočiti” — potpuno bezvrijedan.
3. Duhovni darovi nisu za nas, već za druge. Od Boga dane sposobnosti osposobljavaju nas da zadovoljimo potrebe drugih pojedinaca — bili oni u crkvi ili (još zasad) izvan nje. Naši nam darovi omogućuju da bolje služimo jedni drugima i da se međusobno izgrađujemo (1. Korinćanima 12,7); a samim time mi i proslavljamo Boga.
4. Duhovni darovi nisu identični sa službama u crkvi. Svakako je poželjno da među njima postoji veza — dakle, da u crkvi ne obavljamo službu za koju nismo na ovaj ili onaj način osposobljeni — no nema nužno potpune podudarnosti. Mnoge vjerne vođe malih skupina nemaju nužno dar vođenja, ali skupinu mogu voditi i svojim darovima poučavanja, ohrabrivanja ili pastirstva. Službe u crkvi upućuju na uloge u organizaciji, a duhovni darovi na naš pridonos u službi drugima.
Duhovni darovi u akciji
Duhovni darovi su nam dani za službu — cilj je upotrijebiti ih u stvarnoj službi stvarnim osobama u stvarnome svijetu, a ne samo upoznati svoje duhovne darove i osjećati se zbog toga dobro.
Kad govorimo o osobnoj evangelizaciji vjernika — o prenošenju našim bližnjima poruke o bezuvjetnoj Kristvovoj ljubavi koja je promijenila naš život — duhovni darovi se mogu upotrijebiti na više načina. Pritom moramo upamtiti sljedeće: da bismo bili učinkoviti u dosezanju ljudi za Krista, ne trebamo biti ono što ne želimo biti, niti netko ili nešto što možda nikad nećemo biti. Budimo ono što jesmo. Bog je dobro znao što radi kad nam je dao naše duhovne darove. Dobili smo baš one sposobnosti koje je On želio da imamo i s kojima možemo izvršiti duhovni utjecaj na svoju okolinu.
Razmotrit ćemo samo četiri moguća načina uporabe naših duhovnih darova u različitim stilovima osobnog svjedočenja. U svakom od njih potražit ćemo biblijski primjer uporabe tog stila, pogledati koji duhovni darovi dolaze u obzir u takvoj uporabi i dati nekoliko savjeta i upozorenja za daljnje razvijanje takvog načina svjedočenja.
Prvi stil: suočenje
• Biblijski primjer: Na Pedesetnicu je Petar upotrijebio svoje duhovne darove u svom svjedočenju mnoštvu u Jeruzalemu (Djela 2). Svoje slušatelje je suočio s neprorijeđenom istinom o Kristu. Njegova je poruka bila izravna: Vi ste ubili Mesiju i stoga ste u velikom problemu kod Boga (vidi Djela 2,23.36).
• Duhovni darovi: Ovim se stilom osobnog svjedočenja mogu najuspješnije koristiti osobe koje imaju dar(ove): duhovnog uvida (sposobnost razlučivanja istine i laži, dobra i zla, ispravnog i neispravnog stava); evangeliziranja (učinkovito prenošenje evanđelja nevjernicima tako da se odazovu vjerom i učine korak prema tome da postanu Kristovi učenici); proroštva (objavljivanja istine na relevantan način u svrhu razumijevnja, popravljanja, pokajanja ili duhovnog rasta) i mudrosti (uporaba duhovne istine na način koji zadovoljava potrebe u određenoj situaciji).
Savjeti i upozorenja:
Kad koristimo svoje duhovne darove u ovakvom stilu svjedočenja, ne smijemo zaboraviti na ovo:
• Molimo se za mudrost, da budemo obazrivi i osjetljivi za osobu kojoj svjedočimo.
• Ne zaboravimo da se istina mora uvijek govoriti u ljubavi.
• Cilj suočenja je izazvati ljude da vjeruju u Isusa i sljede Ga, a ne ih uništiti dokazima o njihovoj grešnosti.
Drugi stil: rasprava
• Biblijski primjer: Najjasniji primjer ovakvog načina svjedočenja je kad je apostol Pavao posjetio Atenu i vodio raspravu s grčkim misliocima (Djela 17). Skupina kojoj je progovorio najvjerojatnije se ne bi najbolje odazvala na stil koji je upotrijebio apostol Petar u Jeruzalemu. Pavao se stoga više oslanjao na razumske argumente i logički gradio propovijed da bi mogao progovoriti o uskrslom Kristu.
• Duhovni darovi: Kod ovog stila svjedočenja najviše dolaze do izražaja sljedeći darovi: znanje (sposobnost prenošenja istine pomoću objave ili posebnog duhovnog uvida), vjera (djelovanje na temelju Božjih obećanja i nepokolebljiva vjera u Njegovu sposobnost da ispuni svoje namjere), proroštvo (objavljivanje istine u svrhu razumijevnja, popravljanja, pokajanja ili duhovnog rasta), i poučavanje (razumijevanje, jasno objašnjavanje i primjena Božje riječi koja dovodi do pomaka slušatelja prema većoj sličnosti s Kristom).
Savjeti i upozorenja:
• Ne zaboravimo: rasprava nije svađa!
• Način na koji nešto kažemo jednako je toliko važan kao i ono što kažemo.
• Razvijajmo se na području odnosa. Gradimo odnose s ljudima; nemojmo uvijek samo raspravljati s njima.
Treći stil: odnos
• Biblijski primjer: Kristov učenik Matej primjer je ovakvog načina uporabe duhovnih darova u osobnom svjedočenju (vidi Luka 5,29). Nakon što je prihvatio Krista za osobnog Spasitelja, postao je svjestan da njegovi prijatelji ne poznaju Isusa. Organizirao je gozbu ili “zabavu sa svrhom”, s kojom je htio svoje prijatelje upoznati s Isusom i Njegovim učenicima.
• Duhovni darovi: Iako svi mi moramo graditi odnose s onima koje želimo dosegnuti za Krista, osobe koje imaju sljedeće darove to ipak čine lakše kod većeg broja ljudi: gostoprimstvo (skrb za ljude ponudom zajedništva, hrane i otvaranjem svojega doma), posredovanje (stalna molitva u korist drugih i za njih, s uvidom u konkretne rezultate), suosjećanje (radosno i praktično pomaganje onima koji su u patnji ili imaju određene potrebe), pastirstvo (briga, njega i vođenje ljudi prema duhovnoj zrelosti i sličnosti s Kristom).
Savjeti i upozorenja:
• Cilj ovakvog načina svjedočenja jest dovesti osobu Kristu, a ne samo uspostaviti i njegovati odnos.
• Nemojmo biti obuzeti mnoštvom potreba koje imaju naši prijatelji.
• Uvijek stvarajmo prilike za razgovor s novim ljudima.
Četvrti stil: služba
• Biblijski primjer: Kad govorimo o ovom načinu svjedočenja, možda nam prvo na misao dolazi primjer Tabite, Kristove sljedbenice iz Jope (Djela 9). Uporabom svojih duhovnih darova Tabita je služila drugima tako da je njezina služba upućivala na Krista i na razliku koju je On izvršio u njezinom životu.
• Duhovni darovi: Služba nije zamjena za svjedočenje, već način na koji se svjedoči. Osobe koje najučinkovitije svjedoče na ovakav način jesu one koje imaju sljedeće darove: pomaganje (spajanje duhovne vrijednosti s obavljanjem praktičnih i nužnih poslova koji oslobađaju, podupiru i zadovoljavaju potrebe drugih), suosjećanje (pomaganje onima koji su u patnji ili imaju određene potrebe), davanje (velikodušno i radosno davanje sredstava za objavljivanje Evanđelja), spretnost (kreativno stvaranje predmeta ili sredstava za zadovoljavanje potreba i/ili uporabu u službi širenja Evanđelja).
Savjeti i upozorenja:
• Ne zaboravimo: riječi nisu zamjena za djela, ali isto tako ni djela nisu zamjena za riječi.
• Ne potcjenjujmo vrijednost svoje službe. Njome možemo doći do onih koji imaju najnegativniji odnos prema Bogu. Teško je oduprijeti se djelima ljubavi.
• Razmislimo o tome što i koliko možemo učiniti, a da pritom ne ugrozimo sebe i ne uskratimo pozornosti i brigu svojoj obitelj.
Ovaj popis mogućih stilova osobnog svjedočenja nije konačan. Duhovni darovi koje nam je dao Bog mogu se upotrijebiti u svim mogućim situacijama i na sve moguće načine, u svrhu upoznavanja izgubljenih ljudi s Bogom koji ih aktivno traži.
Epilog
Jedini put do osobnog zadovoljstva, radosti i uspjeha u osobnoj evangelizaciji, odnosno svjedočenju za Krista, jest uporaba duhovnih darova koje smo dobili od Boga. Kad god pokušavamo djelovati izvan područja naše darovitosti, djelujemo svojom a ne Božjom silom, i na sigurnom smo putu doživljavanja neuspjeha. U takvom je slučaju osobna evangelizacija nešto što ćemo po svaku cjenu pokušati izbjeći.
S druge strane, ako djelujemo u skladu s našim od Boga danim sposobnostima, mi ćemo osobno iskusiti istinitost navoda na samom početku članka: “Nema veće avanture, niti uzbudljivijeg poduhvata, niti vrednijeg napora od objavljivanja Krista izgubljenim ljudima.”
Želim vam da to uistinu doživite!
Mr. Zmago Godina