“Ne težite za visokim častima, već se držite niskih! Ne smatrajte sami sebe mudrima!” (Rimljanima 12,16)
Svjetski poznata operna pjevačica Marian Anderson (1897.—1993.), rodom iz Pennsylvannije, sjedila je na stolici pred velikim ogledalom u svojoj garderobi. Upravo je završila veličanstveni nastup u kazalištu prepunom obožavatelja. Pljesak je bio gromoglasan. Sad je opušteno sjedila dok joj je jedan novinar postavljao pitanja.
“Marian, što mislite, koji je vaš najveći trenutak u životu?”
Marian nije odmah odgovorila. Imala je mnogo velikih trenutaka za koje se mogla odlučiti.
Sjetila se večeri kad joj je veliki Toscanini rekao: “Glas poput vašega rađa se jedanput u stoljeću.” — Ne, ne taj trenutak.
Pomislila je na privatni koncert koji je održala u Bijeloj kući za predsjednika i gospođu Roosevelt, a njemu su bili nazočni i engleski kralj i kraljica. — Nije ni to.
U mislima se vratila u Philadelphiju, svoj rodni grad, kad je primila veliku novčanu nagradu od 10.000 dolara kao osoba koja je najviše učinila za svoj grad. — To je bio veliki trenutak, ali ne i najveći.
Sjetila se uskrsnog jutra u Washingtonu kad je stajala pred Lincolnovim spomenikom i pjevala pred mnoštvom od 75.000 ljudi među kojima su bili članovi Vlade, suci Vrhovnog suda i mnogi članovi američkog Kongresa. — Divan trenutak, ali ne i najveći u mojem životu.
Gospođica Anderson se nasmiješila kad se sjetila prizora koji je njoj najviše značio. Rekla je novinaru: “Najveći trenutak u mom životu bio je onaj kad sam došla kući i rekla majci da više neće morati prati tuđe rublje!”Marian Anderson večerala je s kraljevima, kraljicama, predsjednicima i premijerima. Družila se s mnogo velikih i moćnih ljudi. Pljeskali su joj milijuni, ali njezin najveći trenutak bio je sjaj zahvalnosti koji je vidjela u majčinim očima.
Dorithy Eaton Watts