Naravno, šimun i Debora bili su zapanjeni. Nikada nisam saznala jesu li nam povjerovali, ali nisu rekli ništa što bi pokazivalo suprotno. Mislim da su oni, budući da smo imali slična iskustva, shvatili da se nešto dogodilo, ali ne znam jesu li vjerovali da je moje nerođeno Dijete Mesija. Međutim, složili su se da je bolje da se što prije vjenčamo. Ljudi će govorkati, ali oni također prihvaćaju i zaboravljaju ovakve slučajeve. I budući da smo bili službeno zaručeni, nitko nije imao razloga za sumnju da je Josip otac.
Svadba nije održana. Imajući na umu okolnosti, to ne bi bilo mudro. Jednostavno smo izrekli zakletvu i ja sam se preselila u Josipovu kuću. Budući da sam tamo provela tako mnogo vremena nakon Raheline smrti, mislim da nitko nije previše razmišljao o tome.
Oko mjesec dana nakon službenog vjenčanja, kad sam otišla na zdenac da zahvatim vode za taj dan, stara Hana, poznata po tome što sve vidi, a još više kaže, pogledala me je od glave do pete i rekla:
“Vi očito niste gubili vrijeme, zar ne?”
Odmah sam pocrvenjela u licu. Nisam mislila da se već primjećuje. Nasmijala sam se i rekla: “Mladi smo… i ja želim svoje dijete, premda svim srcem volim ovo šestero koje već imamo. Vjeruj mi, vrlo sam sretna.”
“Da, Marija, jesi”, odgovorila je Hana tiho. “Josip je također vrlo sretan. Neka Bog bude s vama.”
Možda je još netko nešto rekao, ali ne meni. To je bilo jedino spominjanje moje trudnoće.
Vrijeme je brzo prošlo, a mi smo bili sretni i vrlo, vrlo zaposleni. Djeca su bila uzbuđena zbog svojeg novog brata ili sestre (smatrala sam mudrim da ne kažem da će biti brat) i pomagali su mi što su više mogli. Onda se jednog dana, usred zime, Josip vratio iz radionice s čudnom viješću.
“Moram ići u Betlehem, Marija”, govorio je dok je izuvao svoje blatnjave sandale i navlačio papuče koje sam za njega isplela. “Car August je odlučio popisati Židove i svatko se mora prijaviti u glavni grad svojeg plemena. Budući da sam podrijetlom od Davidove loze, moram ići u Betlehem.”
“Idem s tobom!” odlučno sam izjavila.
“O, ne, ti ne ideš!” Josip je isto tako odlučno uzvratio. “Pogledaj se — velika si poput kuće. Vrijeme je da se rodi tvoje dijete. I ti misliš da bi mogla putovati do Betlehema? Molim te, Marija, budi razumna!”
“Ja idem”, ponovila sam. “Ako se moje dijete treba roditi u Nazaretu, uspjet ću se vratiti iz Betlehema. A prorok Zaharija je rekao da će iz ‘Betlehema izaći vođa koji će biti pastir naroda mojega’.”
Josip je učinio sve da me odgovori — i ja sam znala da govori razumno — ali je nešto u meni zahtijevalo da idem s njim. On je naposljetku popustio, premda nije bio sretan zbog toga.
Sjećam se jutra kad smo pošli u Betlehem. Zimske su kiše padale punom snagom, ali noću su prestajale i svanuća su bila jasna, a nebo je bilo posuto zvijezdama. Osjećala sam da je to znak i odlučila sam da se neću brinuti o tome što bi se moglo dogoditi tijekom putovanja.
Josip je kupio dva mirna magarca. Jednog smo nazvali Sara, premda nije baš bio sličan princezi. Ali bio je siguran u hodu i mirne naravi, i čini se da mu nije smetalo što je nosio dodatnu težinu. Drugog smo nazvali Daniel. On je nosio našu prtljagu.
Josip je hodao vodeći Daniela i Saru. Budući da je put bio dug, ponijeli smo sve potrepštine. Josip je mogao jahati na Danielu da je htio, ali nije želio nepotrebno opterećivati malu životinju.
Putovanje je bilo jednolično, a lijepo vrijeme je trajalo cijelim putem. To je samo po sebi bilo čudo, jer zime su obično kišne. Sunce je sjalo bar dio dana pa premda je zrak bio prohladan i svjež, bilo je ugodno.
Kad smo se približili Jeruzalemu, sa svih strana su se pojavljivale skupine ljudi; neki su išli u Jeruzalem, a mnogi prema Betlehemu, oko šest kilometara dalje. Prvi put sam osjetila tračak zabrinutosti. Gdje će svi ovi ljudi odsjesti? I gdje ćemo mi naći mjesta? Nismo imali previše novca, a gostioničari su vjerojatno naplaćivali triput skuplje zbog manjka mjesta za prenoćište.
Uskoro me je presjekao val bolova, od sredine leđa sve do prednjeg dijela tijela. Uzdahnula sam. Josip se brzo okrenuo pitajući: “što je?” A onda je vidio moj izraz lica. “O, ne! Počinje, zar ne? Došlo je tvoje vrijeme. Pokušat ću naći neko mjesto što brže mogu. Možeš li izdržati još malo?”
Nasmiješila sam mu se. Bol je prestao i osjećala sam se kao da ga nikada nije ni bilo. “Dobro sam. Bit će sve u redu. Bog će se pobrinuti za nas.”
Ali nekoliko minuta kasnije bol je ponovno počeo. Ako nije bio snažniji, onda je bio jednako bolan. Ugrizla sam se za usnicu da ne zaplačem, ali sam trebala znati da od Josipa ne mogu sakriti bol. Zaboravila sam da je on s Rahelom šest puta prošao kroz sve ovo.
Gužva je postajala sve veća, a jahači na drugim magarcima i konjima i pješaci gurali su se s ostalim magarcima. Izgledalo je da Sara razumije da nešto nije u redu te je kaskala sporo i pažljivo, ali bol je postajao sve jači i sve učestaliji.
Ušli smo ravno u gostionicu i Josip je potražio vlasnika. Čovjek, kojeg je gužva uznemiravala i požurivala, nije previše suosjećao s nama. “Slušajte, nemam prazne sobe! Pogledajte ovu gužvu. Kako očekujete od mene da smjestim još nekoga? Žao mi je. Nema praznih soba, jednostavno ih nema!”
Josip je stisnuo ruke i progovorio glasom koji nikada prije nisam čula: “Moram naći mjesta za svoju ženu. Ona se porađa, dijete će se uskoro roditi. Ne zanima me što morate učiniti ili kome morate pomoći, ja moram naći mjesta za nju! Razumijete li?”
Čovjek me je pogledao i mogu samo zamisliti kako sam izgledala. Bolovi su dolazili jedan za drugim. Njegovo srce dotaknula je mrvica sažaljenja i on je rekao: “Stvarno nemam praznih soba u gostionici, a ne biste imali ni mira. Ali na kraju dvorišta je štalica. Tamo ima obilje čiste slame da napravite ležaj za ženu. Bit će vam to bar nekakav zaklon, a imat ćete svoj mir.” Onda se okrenuo prema meni i rekao: “Ženo, želim ti svako dobro. Tebi i novom biću koje donosiš na svijet.” Dao je Josipu malu svjetiljku i rekao: “To je sve što vam mogu dati, ali ćete imati malo svjetla. Četiri ulice niže je babica, ali”, pogledao me kako jaučem od boli, “mislim da za to nema vremena. Je li joj to prvo dijete?”
“Da,” rekao je Josip. “A moje sedmo. Znam što treba činiti.” Zgrabio je uže i užurbano poveo Saru do štalice. Daniel nas je slijedio noseći naše pokrivače za ležaj.
štalica je bila mračna, ali su tanki zidovi davali privid privatnosti i štitili od najgore hladnoće. U jednom kutku nije bilo životinja i Josip je žurno prostro deblji sloj sijena po podu i pokrio ga pokrivačem. Pomažući mi da siđem sa Sarinih leđa, odveo me je do improviziranog kreveta. Bila sam svjesna da mi neprekidno tiho, utješno šapće, ali nisam mogla razabrati što govori. Bol je bio sve čega sam bila svjesna. Čudno, ali nitko vam nikada ne kaže koliko je porođaj bolan. Možda zato što svaka žena zaboravi kako je bilo teško kad jednom sve prođe. Bol me je ponovno obuzeo, preplavio me, i ja sam se uhvatila za Josipovu ruku da ne izgubim svijest. Iznenada sam osjetila snažan bol, trzanje kao da me netko rastavlja nadvoje, a onda sam čula Josipove riječi: “Tu je. Isus je ovdje, Marija. Mesija je došao.”
Na ove riječi osjećaj divljenja i poštovanja ispunio mi je srce kao valovi silnog mora. Moje Dijete. Moj Isus. Moj Sin. Mesija!
Josip je pozorno prerezao pupčanu vrpcu, oprao Dijete, omotao Ga dugim, čistim komadom platna (oni su to zvali povoji) i položio Ga u moje naručje. Gledala sam to prekrasno Dijete s ponosom i uzbuđenjem mlade majke. Kako je samo bio savršen! Njegove male uši prianjale su uz glavicu kao male savršene školjke. Najdulje, crne trepavice koje sam ikada vidjela ukrašavale su Njegove obraze boje bijelih latica. Uvojci tamne kose bili su razasuti po Njegovoj glavi. Nježno sam dodirnula jedan obraz i On je otvorio oči.
Znam, znam… novorođenčad ne vidi najbolje odmah nakon rođenja. Ali ja sam osjećala da me gleda i da je u Njegovim očima mudrost cijelog svijeta. Otvorila su se Njegova mala, ružičasta usta i On je zijevnuo. Kako je samo bio prekrasno novorođenče!
Dok sam se divila našem Djetetu (On će naravno biti poznat kao sin Josipov), Josip je promijenio slamu, skinuo pokrivače i načinio nam udobne ležajeve.
“Marija, trebaš se odmoriti”, nježno je rekao, “za tebe je ovo bilo pravo mučenje.”
Okrenuo se da puhne u blijedo treperavo svjetlo u svjetiljci, ali ja sam željela promatrati svoje Dijete. Zar nisu sve majke takve? Osobito prvi put. Josip se blago nasmijao i stavio svjetiljku na povišeno mjesto da nas svjetlo obasjava odozgo. Legla sam s Djetetom u naručju, a Josip se smjestio iza mene i oboje nas zagrlio. Prekrio nas je svojim ogrtačem i gotovo odmah zaspao.
Mislim da je za Josipa “mučenje” bilo isto tako teško ili još teže. Slušala sam Isusovo blago, ujednačeno disanje, prošaptala molitvu zahvalnosti i zatražila Božji blagoslov nad Djetetom koje nam je dao… i za divnog čovjeka, svojeg muža.
Bila sam pospana pa sam malog Isusa položila u jasle koje je Josip ispunio debelim, mekim slojem slame i prekrila Ga komadom tople odjeće. Zatim sam Ga omotala pokrivačem i još nekoliko trenutaka promatrala. Moj Sin… moj ljubljeni Sin. Ponovno me je preplavio osjećaj čuđenja dok sam promatrala ovo savršeno Dijete i shvatila da je Ono moje… i Božje!
Mislim da bih uskoro zaspala da izvana iznenada nisam začula zvuk odrješitih koraka i prigušenih glasova. Netko je bio ispred štalice pokušavajući biti tih. A to me ponekad više zastraši nego buka!
No, nije bilo potrebe bojati se. Bili su to pastiri.
Joan Krogstad Ireland