“I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim.” (Matej 6,12)
Četrnaestogodišnji Dan Ripley razgovarao je s visokim strancem kojeg je upravo probudio iz sna ispod jednog drveta.
Bilo je 7. srpnja 1863., neposredno nakon bitke kod Gettysburga tijekom Američkoga građanskog rata.
“Ideš li u rat?” pitao je Dan. “Ja idem.”
“Zna li tvoj otac?” pitao je visoki čovjek.
“Vjerojatno sada zna”, odgovorio je Dan mračno. Jučer mi je ubio psa bez mojeg znanja pa sam i ja otišao bez njegovog znanja. Nikad mu to neću oprostiti, nikada!”
“Zašto je ubio tvog ljubimca?”
“Zato što je ubio nekoliko ovaca. Neću mu oprostiti!”
“Slažem se s tobom”, kimnuo je stranac glavom. “Nikad mu nemoj oprostiti… ni zaboraviti — pod jednim uvjetom.”
“Kojim?”
“Da nikad ne zaboraviš ni sve dobre i ljubazne stvari koje je tvoj otac učinio za te. Ali vjerojatno je učinio mnogo lošeg pa to poništava sve dobro. Je li tako?”
“Nije”, mrštio se Dan.
“Budući da si ti bio iskren prema meni, i ja ću biti iskren prema tebi”, rekao je stranac. “Kažu da sam ja zapovjednik vojske, i sada moram donijeti važnu odluku. Bio sam budan čitave noći pokušavajući odlučiti da li da naredim strijeljanje dvadeset četvorice dezertera, ili da im oprostim. Ti si mi pomogao odlučiti.”
“Da ih strijeljate?”
“Ne, da ih ne strijeljam”, rekao je. “Evo, ti kažnjavaš oca zato što je, nakon mnogo godina dobra, učinio jednu stvar loše. Nekako mi to nije u redu. Isto je i s ovim ljudima. Nakon svih hrabrih djela koja su učinili za svoju zemlju, zašto da ih strijeljam samo zato što su jedanput zaspali na dužnosti? Ne zvuči mi pošteno. Pogodit ću se s tobom. Ako odeš kući i oprostiš svojem ocu, ja ću oprostiti dvadeset četvorici dezertera.”
“Teško je oprostiti”, rekao je Dan. “Ali pokušat ću.”
“Odlično! Uzmi moju posjetnicu ako ti ikada budem potreban”, rekao je visoki čovjek. Daniel je jedva mogao povjerovati svojim očima. Pisalo je “A. Lincoln”.
Dan Ripley je trčao čitavim putom kući, jedva je čekao da ispriča roditeljima kako je razgovarao s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država. Bio je iznenađen kad je zatekao mamu i tatu na trijemu kako plaču pred časnikom u odori. Vojnik je govorio: “Žao mi je. Predsjednik ga neće primiti. Ne treba očekivati više pomilovanja.”
Majka se okrenula Danu i privukla ga sebi jecajući. “Ti si sada naš jedini sin.”
“Will je zaspao na dužnosti, Dan”, rekao je otac. “Sve što sada možemo učiniti jest da molimo.”
“Vi molite, a ja ću trčati”, rekao je Dan otimajući se iz majčinog zagrljaja.
“Kamo ideš?” majka je bila zabrinuta.
“U Bijelu kuću k predsjedniku. On će me primiti, imamo dogovor!” Tada je Dan ispričao svoj doživljaj i pokazao posjetnicu s imenom Abrahama Lincolna.
“Uzmi moga konja i kočiju”, rekao je glasnik.
“Povedi i majku”, naredio je gospodin Ripley.
Nije im trebalo dugo da prijeđu nekoliko kilometara do Bijele kuće. Na vratima je Dan pokazao karticu na kojoj je pisalo: “Molim vas, primite Daniela Ripleya na zahtjev. A. Lincoln.” Za nekoliko minuta Dan i gospođa Ripley stajali su pred predsjednikom. “Jesi li ispunio svoj dio dogovora?” pitao je.
“Da, i da se nisam vratio kući, to bi ubilo moje roditelje”, brzo je govorio Dan. “Vidite, Will, to je moj stariji brat, zaspao je na dužnosti i sada treba biti strijeljan. Rekao sam majci da ćete pomoći. Nećete dopustiti da on bude strijeljan, znam to.”
“Dogovorili smo se za dvadeset četiri života”, nasmiješio se predsjednik. “Ali ne smeta mi da dodam još jedan zbog tebe, Dan.”
“Oh, hvala vam! Hvala vam!” plakala je gospođa Ripley.
“Zahvalite Danu”, rekao je Lincoln. “Da nije dopustio da mu toplina opraštanja omekša srce, Will Ripley i ostala dvadeset četvorica sigurno bi umrli.” Dječaku je rekao: “Doviđenja, Dan. Današnjeg dana sjećat ćemo se lake savjesti.”
Dorothy Eaton Watts