U samom srcu kršćanske religije je križ i na tom je križu Sin Božji osigurao spasenje grešnika. Pomirenje znači da je Isus Krist svojom smrću riješio problem koji je grijeh stvorio. Sve je trebalo učiniti, On je učinio. Prije nego što razmotrimo novozavjetno učenje o Kristovom pomirujućem životu i smrti, definirajmo našu terminologiju i ukratko razmotrimo neke ključne elemente što ih nalazimo u Novom zavjetu, a zaslužuju posebnu pozornost.
Što znači riječ “pomirenje”?
Naša riječ “pomirenje” etimološki ne odgovara nijednoj hebrejskoj ili grčkoj riječi koju njome prevodimo. One su izvedene iz fraze koja etimološki stoji za skladan odnos, odnosno, za skladnu zajednicu s nekom osobom. Zbog toga uzimamo riječ “pomirenje”. No postupno je ovaj izraz u teološkom govoru dobio ograničenije značenje pa više ne ukazuju na svoj prvotni smisao, već na proces kojim se uklanjaju prepreke za izmirenje. Stoga pomirenje podrazumijeva poduzimanje određenog postupka da bi se uklonile loše posljedice otuđenosti i uspostavio skladan odnos.
Izvorno skladan odnos
Ključ za osnovu biblijske doktrine o pomirenju jest tvrdnja da su Bog i ljudi idealno jedno u životu i interesima. Od Postanka do Otkrivenja svuda se polazi od tvrdnje da Bog i ljudi trebaju imati skladnu zajednicu. Takva je slika Adama i Eve u Edenu (Post 1–3). U Starom kao i u Novom zavjetu ova tvrdnja stoji nasuprot činjenici da je u ovom zajedništvu nastupio radikalan prekid (Post 3,22-24; Iz 59,1.2; Rim 5,12; Ef 2,1). Čovjekov život u svom neobnovljenom stanju otuđen je od Boga. Ljudi “prebivaju u tami” (Lk 1,79; usp. Iv 12,46), “otuđeni od Božjeg života” (Ef 4,18), “otuđeni i… postali neprijatelji svojim mišljenjem i zlim djelima” (Kol 1,21) i “bez Boga u ovom svijetu” (Ef 2,12). Oni njeguju “neprijateljstvo prema Bogu” (Rim 8,7) i neprijatelji su Bogu (Rim 5,10). To se ne odnosi samo na neznabošce (Rim 1,23.25.26), nego i na Židove koji se ponose posjedovanjem Zakona (Rim 3,9.23). “Nema čovjeka koji ne griješi”” odjekuje iz Starog zavjeta (1 Kr 8,46); “nema nijednog što čini dobro, ni jednoga jedinog” (Ps 14,3 – RU).
Uzrok otuđenosti
I uzrok ove otuđenosti od Boga je jasno ocrtan. Uzrok je naš grijeh, naša uporna neposlušnost Božjoj volji. U osnovi grijeha je ideja zakona i zakonodavca, jer “grijeh je bezakonje” (1 Iv 3,4 – DF). Zakonodavac je Bog. Grešnost grijeha je u činjenici da je grijeh kao prijestup Zakona u prvom redu pobuna protiv neke osobe, protiv Boga, čak i onda kad zlo učinimo drugima ili sebi (usp. Post 39,9; Ps 51,5). Daleko od toga da bude nešto bezlično i strano Bogu, Zakon je prijepis Njegova karaktera i volje. Poslušati ili ne poslušati ozbiljna je stvar, ne zato što se odnosimo prema nekom bezličnom dokumentu, nego zato što Zakon treba razumijeti kao način odnošaja prema Bogu kao osobi. Ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da kršenje Zakona povlači ozbiljne posljedice: čovjek se izlaže kazni, posebno smrti koja je posljedica grijeha. Po svojoj naravi, tvrdi Pismo, Bog nije ni spokojan ni popustljivo ravnodušan prema prijestupu. “Bog se ne da izrugivati”, objašnjava Pavao. “što tko sije, to će i žeti!” (Gal 6,7 – DF). Zakon vraćanja za nepokajanog grešnika nalazi izraza u svečanoj opomeni: “Jer plaća je grijeha smrt.” (Rim 6,23 – DF) Zapravo, objašnjava apostol, grešnik je već mrtav “zbog svojih prekršaja i grijeha” (Ef 2,1).
To ne znači da se Bog hladno drži po strani i prezire grešnike ili da se od njih uvrijeđeno odvraća. Isto Sveto pismo, koje beskompromisno objavljuje Božje nesmanjeno neprijateljstvo prema grijehu (Iz 59,1.2; Hab 1,13; usp. Iv 1,29) i strašne posljedice koje slijede, prikazuje Boga punog ljubavi, milosrdnog i sporog na srdžbu (Izl 34,6; Pnz 7,6-8; 1 Iv 4,8.16). On se uvijek iznova približava, nastojeći da izbavi grešnike od zla koje ih upropaštava i odvaja od Boga (Post 3,9; Jr 3,11-14; Hoš 6,1: Lk 13,34). U vrhunskoj gesti ljubavi i milosrđa On je došao u svom Sinu Isusu, koji je sišao “da traži i spasi što je izgubljeno” (Lk 19,10) i umro od ruku grešnih ljudi, za nas, za one koji su još uvijek bili grešnici. “Dok smo još bili grešnici, [Krist je] umro za nas.” (Rim 5,8).
Pomirenje i Kristova smrt
Kristovo djelo pomirenja tijesno je povezano s Njegovom smrću na križu. Iako ne zanemaruju važnost Kristova života, u ovome se novozavjetni pisci jednoglasno slažu. Mi smo se s Bogom pomirili “smrću njegova Sina” (Rim 5,10). “On sam u svom tijelu naše grijehe uznese na drvo.” (2 Pt 2,24 – RU) “On je žrtva pomirnica za naše grijehe.” (1 Iv 2,2) Grešnici su potpuno bespomoćni da išta učine za svoje spasenje ili da se oslobode svog grešnog stanja. Njihovo je stanje vrlo ozbiljno. Oni ne mogu sebe očistiti od grijeha (Izr 20,9) i nema tih djela Zakona koja bi ih osposobila da stanu opravdani pred Boga (Rim 3,20; Gal 2,16). Zato je nužno pomirenje, netko drugi trebao je za njih učiniti ono što je bilo potrebno. Krist je sušto samodavanje, čak i u smrti. On je sredstvo pomoću kojeg se možemo vratiti Bogu. Preko Njega imamo pristup k Ocu (Ef 2,18), pristup osiguran po vjeri (Ef 3,12), vjeri u Njega kojega je “Bog izložio da svojom krvi bude Pomirilište po vjeri” (Rim 3,25).
Ne može se osporiti da Novi zavjet proglašava sredstva pomirenja kao Božji dar grešnicima, koji dolazi iz Božjeg srca punog ljubavi. U najpoznatijoj biblijskoj izjavi čitamo: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” (Iv 3,16) Ovo je u potpunom skladu s riječima apostola Pavla, za koga križ nije samo mjera Kristove ljubavi, već ljubavi samoga Boga: “Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom.” (2 Kor 5,19) “Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas.” (Rim 5,8) “On… nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas.” (Rim 8,32) Za Pavla je križ bio konačni dokaz Božje ljubavi prema grešnicima. Međutim, apostol ne razlikuje između Božje i Kristove ljubavi. Na križu su obje vidljive. “Živim”, objašnjava apostol, “ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sad provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Gal 2,20) “Ljubav Kristova potpuno nama ovladava pri ovoj pomisli: Jedan je umro mjesto sviju, dakle, oni su svi umrli.” (2 Kor 5,14)
Božansko djelo
Ove izjave jasno pokazuju da su u djelu spasavanja Otac i Sin potpuno jedinstveni. Ovo je važno jer potvrđuje da naše spasenje dolazi popraćeno cijelim veličanstvom Boga Oca. Ono je božansko djelo u punom smislu te riječi. Ideja da križ pokazuje Kristovu ljubav prema nama dok On iznuđuje pomirenje od strogog i nenaklonjenog Oca, savršeno pravednog ali nepopustljivog u zahtijevanju kazne, karikatura je novozavjetnog razmišljanja. Do neke mjere moguće je potrebu za pomirenjme vidjeti u Božjoj srdžbi prema grijehu (Rim 1,18; 2,5; usp. 1 Sol 1,10), ali do pomirenja dolazi zato što nas Bog Otac ljubi i u svome nam Sinu osigurava spasenje. Nije Otac sam zamislio i inicirao plan spasenja; On ga je zapravo u Kristu vodio prema dovršenju.
Kristovo djelo pomirenja – novozavjetno učenje
Osim ovih osnovnih elemenata, Novi zavjet rabi nekoliko izraza, metafora i simbola u pokušaju da objasni kako je Krist u stanju poništiti posljedice grijeha i grešnika pomiriti s Bogom. Tijekom dvije tisuće godina kršćanske povijesti nastale su razne teorije s pokušajima da objasne kako je to moguće. Nijedna nije uspjela da bude sveopće prihvaćena. Jasno je da postoji suštinska tajanstvenost oko pomirenja: ljudi ne mogu potpuno shvatiti kako ono djeluje. No Sveto pismo objašnjava neke točke, i bilo koje zadovoljavajuće razumijevanje pomirenja mora računati s njima.
Žrtvena smrt
Ne iznenađuje što je Kristova pomirnička smrt često izražena pojmovima uzetim iz starozavjetnog žrtvenog sustava. U Starom zavjetu se obično kaže da se pomirenje postiže žrtvom (Izl 29,36; Lev 4,20; Bro 15,25). Stoga je, po svemu sudeći, svakodnevna žrtva ili trajna žrtva paljenica svojim pobjedonosnim karakterom najsavršenije obuhvaćala ideju žrtve. Ova žrtva nije bilo povezana ni sa kakvim određenim prijestupom, već je bila prikladno sredstvo za pristup grešnog naroda svetome Bogu. Žrtva okajnica ili naknadnica za grijeh bila je potrebna da se okaje za grijeh koji je u suštini bio prijestup Božjeg Zakona, dakle uvreda samoga Boga. Ovaj prijestup je trebalo riješiti. No o krvi pomirenja piše: “Tu krv ja sam vama dao da na žrtveniku njome obavljate obred pomirenja za svoje živote.” (Lev 17,11) Žrtve nisu bile zgodno grešnikovo sredstvo naknade za osobno otkupljenje; sam Bog ih je odredio i one su funkcionirale u okviru Saveza i zavjetne milosti. A nije ni nekakva vrijednost u prinesenoj žrtvi osiguravala pomirenje. Pomirenje je bilo osigurano zato što je žrtva bila od Boga određeni način za njegovo ostvarenje. Žrtve su morale biti bez mane (Lev 1,3; Pnz 15,21), što je označavalo potrebu za savršenstvom. Ne pokušavajući pomirenje ograničiti na jedan jedini čin, mi ne možemo sumnjati u važnost smrti žrtve (Lev 1,5; 3,2; 4,4). Ovo je opet vidljivo u općem karakteru samog žrtvenog obreda. Dnevna žrtva se prinosila u okviru starozavjetne ideje da je smrt kazna za grijeh (Post 2,16.17; Ez 18,4.20), ali je Bog Starog zavjeta svom skrušenom narodu milostivo rekao da će smrt žrtvene životinje biti zamjena za smrt grešnika. Ova je veza toliko jasna da je u Novom zavjetu Poslanica Hebrejima može sažeti u izjavi da “bez prolijevanja krvi nema oproštenja” (Heb 9,22).
Istodobno Novi zavjet tvrdi da žrtve u staro doba, kao takve, nisu bile temelj opraštanja grijeha. Zapravo poslanica Hebrejima posebno ističe njihovu nedostatnost, osim kao tipova. Ne samo što nisu mogle očistiti savjest štovatelja od krivnje, nego su one bile zemaljske odredbe postavljene do vremena pravog uređenja (Heb 9,6-10), što jasno ukazuje na Kristovo utjelovljenje. Činjenica što su prinošene samo životinje (Heb 10,4) i da se žrtve neprestano trebalo ponavljati (rr. 1.2) jasno pokazuje njihovu nesposobnost da okaju. Poslanica Hebrejima nalazi u Isusu ispunjenje i produžetak starozavjetnog žrtvenog sustava. Zato čitamo da su obredne službe u zemaljskom Svetištu bile “slikovit dokaz za sadašnje vrijeme” (Heb 9,9 –parabole), do Kristova dolaska (r. 10), “za vjeru koja se imala objaviti” (Gal 3,23; usp. Heb 13,11.12).
Kristova je smrt, prema objašnjenju novozavjetnih pisaca, žrtva za grijeh. Ivan Krstitelj vidio je Isusa na početku Njegove službe u ulozi žrtve: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Iv 1,29) Pavao je još određenije smatrao Kristovu smrt žrtvom: “Jer je žrtvovano naše pashalno janje – Krist.” (1 Kor 5,7) On nije umro zato što se nije mogao oduprijeti neprijateljima koji su se dogovorili da Ga unište. On “bi predan zbog naših grijeha” (Rim 4,25); došao je umrijeti za naše grijehe kad je”predao samoga sebe za nas kao prinos i žrtvu – Bogu na ugodan miris” (Ef 5,2). Njegova se krv prolila “za sve za oproštenje grijeha” (Mt 26,28). Uspoređujući Kristovo djelo sa starozavjetnim službama, poslanica Hebrejima Ga opisuje kao velikog svećenika koji je ušao u nebesko Svetište da prinese žrtvu, “ne krvlju jaraca i junaca, nego vlastitom krvi, i pribavio nam vječni otkup” (Heb 9,12).
Često spominjanje Kristove krvi također ukazuje na žrtvenu smrt. Pavao, koji o Kristovoj krvi govori gotovo isto tako često kao o Njegovoj smrti, piše da smo “opravdani njegovom krvi” (Rim 5,9), da nam je ona “Pomirilište” (Rim 3,25), da po Njemu “imamo otkupljenje njegovom krvlju” (Ef 1,7), da smo Bogu postali “blizu krvlju Kristovom” (Ef 2,13), da je Krist pomirio sve sa sobom “uspostavljajući mir krvlju njegova križa” (Kol 1,20).
Ove izjave, jednako kao Isusovo vlastito spominjanje svoje krvi kao “krv Saveza, koja se proljeva za sve” (Mk 14,24) ili Petrovo o skupocjenoj “krvi Krista kao nevina i bez mane Janeeta” (1 Pt 1,19), podsjećaju da krv označava nasilno oduzimanje života, u ovom slučaju prinesenog u žrtvi. Neki su ovo gledište osporili na osnovi da je u nekim starozavjetnim ulomcima (posebice u Post 9,4-6; Pnz 12,23) proljevanje krvi samo simbol života kojeg je Isus dao i da ne podrazumijeva kako Njegov život mora biti predan kao žrtva. Dokazi, međutim, po svemu sudeći ne potkrepljuju takvo tumačenje. Nema nikakve sumnje da je ovim biblijskim izjavama utvrđeno da je krv poistovjećena sa životom. No kakve bi veze onda to značenje imalo sa žrtvom? U Levitskom zakoniku 17,11., inače najčešće citiranoj tvrdnji, Bog kaže da “tu krv ja sam vama dao da na žrtveniku njome obavljate obred pomirenja za svoje živote”. Staviti krv na žrtvenik zahtijevalo je smrt, što je podrazumjevalo lišavanje života. Osim toga, poslanica Hebrejima u svom komentaru starozavjetnih žrtvenih obreda, povezuje “krv Krista” s rečenicom “pošto je nastupila smrt za otkupljenje prekršaja” (Heb 9,14.15); time naglašava da krv u žrtvenom smislu znači više od života, premda je i on uključen. Ideja krvi doima se značajnijom od same smrti. Ona privlači pozornost na život kao i na smrt.
Pobjednička smrt
Isus Krist “umrije za nas” (1 Sol 5,10). On nije umro samo od ruku svojih neprijatelja ili zbog svoga grijeha ili krivnje; On je umro posebno za nas. “Dok smo još bili grešnici, [Krist je] umro za nas.” (Rim 5,8) On je dao “samoga sebe za nas” (Ef 5,2) i postao “mjesto nas proklet” (Gal 3,13). Krist je bio naš predstavnik, kako je to jezgrovito izrekao Pavao u 2. Korinćanima 5,14: “Jedan je umro mjesto sviju, dakle, oni su svi umrli.” (2 Kor 5,14) Smrt predstavnika računa se kao smrt onih koje predstavlja. No “predstavnik” je izraz koji može značiti mnogo i malo. Nužno ga je preciznije odrediti. Ako je dakle Krist, bezgrešan kakav je bio, došao da podijeli strahoviti teret i kaznu za grijeh, teško je izbjeći zaključku da nije samo umro “za mene” (“zbog mene”, “u moju korist”), nego i “namjesto mene”, posebno zato što zahvaljujući Njegovom životu i smrti ja više ne moram umrijeti.
Naravno, nije tajna da neki olako odbacuju stariji jezik zamjene, smatrajući ga suviše opterećenim obmanjujućim, pa čak i lažnim konotacijama. No niz novozavjetnih izjava ukazuje na to da je Krist svojom smrću stvarno zauzeo naše mjesto. U dva sinoptička Evanđelja možemo naći dobro poznato Isusovu izreku o otkupu: “[Sin Čovječji] nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup [lytron] mjesto svih [anti pollon].” (Mt 20,28; vidi i Mk 10,45). “Otkup” je ono što se plaćalo za oslobođenje od ropstva, svota dana u zamjenu, obično za neku osobu. Izraz jasno podrazumijeva zamjenu. To znači i anti (prevedena “kao”), veznik koji u biti znači “umjesto”. Svojom smrću Isus je uzeo naše mjesto, poistovjećujući se s grešnicima. Pa ipak je Njegova duša ustuknula pred ovom mogućnošću (Mt 26,36-39.42-44; Lk 22,41-44). Ovo daje posebno značenje Njegovom kriku napuštenosti: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!” (Mk 15,34) Zašto je Isus bio u strahu dok je razmišljao o svojoj smrti? Je li se bojao mučenja koje Ga je čekalo? Mnogi su se manji od Njega smireno suočili sa smrću. Ono od čega je ustuknuo nije bila smrt kao takva, već smrt koja je bila smrt grešnika, smrt u kojoj će On, Bezgrešni, iskusiti užas odvajanja od Oca koji Ga je napustio. Čini se da Pavao govori o ovome kad je pisao da “njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas [hyper] grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom” (2 Kor 5,21). Krist je postao nešto što još nije bio. To mora značiti da je na neki nedokučiv način zauzeo mjesto onih koji bi inače sami pretrpjeli smrt. Apostol nije želio reći da je Isus bio grešnik, nego da se tome što je moguće više približio, prenoseći misao da je Bog na Njega gledao isto onako kako je gledao na grešnike.
“Otkup” (lytron) je dio skupine riječi koju nalazimo u više novozavjetnih ulomaka, a obično su prevedene s “otkupiti” ili “otkupljenje”, kao u Rimljanima 3,24; Efežanima 1,7; Titu 2,14; Hebrejima 9,12; 1. Petrova 1,18.19. Pravo značenje ovih iskaza je “otkupljenje”, a ne “izbavljenje”. “Otkupiteljska” i zamjenička smrt opis je što su ga izabrali novozavjetni pisci da prvim vjernicima objasne što se dogodilo na križu. Pavao uvijek iznova iznosi istu misao, premda u većini slučajeva rabi prijedlog hyper, a ne anti. Hyper se obično koristi u smislu zamjene sa “za” ili “zbog”, premda ponekad graniči s anti, “umjesto”, kao na primjer u 2. Korinćanima 5,15 i 1. Timoteju 2,6. Tako je Krist umro za nas i umjesto nas. Ustvari kod Pavla “otkup” dobija svoje istinsko i pravo značenje kad primjećuje da Isus “dade samog sebe kao otkup [antilytron] mjesto sviju [hyper]” (1 Tim 2,6), što podsjeća na ulomak o otkupu kod Mateja i Marka. I tamo su anti i hyper uzeti jedno do drugog.Također je vrijedno zamijetiti činjenicu da je u ovoj izjavi riječlytron dopunjena s anti. Snaga ove kombinirane riječi u značenju “zamjena-otkup” potvrđuje da ovaj ulomak ukazuje na tumačenje Kristove smrti uočene kao čin koji je Isus izvršio umjesto drugih.
Ideja zamjene vidljiva je i u 1. Petrovoj 2,24: “On koji osobno u svom tijelu naše grijehe uznese na križ.” Slično u Hebrejima 9,28 o Kristu govori kao Onome koji “je prinesen samo jedanput da uzme grijehe sviju”. Ovo ne bismo smjeli razumjeti kao da se Isus samo pomirio s razočaranjima i teškoćama koje su proistjecale iz života među grešnim ljudima. Značenje izraza “uzeti grijehe” pojašnjeno je u nekoliko starozavjetnih ulomaka čiji kontekst pokazuje da nošenje grijeha znači ponijeti njihovu kaznu. Tako je zapisano da Bog kaže: “Onaj koji zgriješi, taj će i umrijeti. Sin neće snositi [hebr. “nositi”] grijeha očeva, niti otac grijeha sinovljevog… na bezbožniku [će biti] bezbožnost njegova.” (Ez 18,20) Isto tako je u Brojevima 14,34 Izraelovo četrdesetogodišnje lutanje po pustinji opisano kao nošenje kazne za grijeh pobune protiv Boga. Kad se kaže da Krist nosi naše grijehe, onda se to odnosi na nošenje naše kazne.
S obzirom na impozantno mnoštvo dokaza, po svemu sudeći teško je ne vidjeti da je zamjena jedan od pristupa kojim je Novi zavjet pojasnio djelo, odnosno život i smrt našega Gospodina Isusa Krista.
Dimenzija okajanja-pomirenja
Kristova smrt ima i dimenziju okajanja ili, u biblijskom smislu, pomirenja. Ovaj vid Kristove smrti izražen je skupinom riječihilaskomai, koja se javlja u jednom od najvžanijih dijelova Pavlova pisma Rimljanima: “I svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da svojom krvi bude Pomirilište [hilasterion] po vjeri.” (Rim 3,24.25). Dok su izvedenice od grupe riječi hilaskomai tradicionalno prevođene kao “okajanje” ili “okajati”, mnogi suvremeni teolozi ih prevode kao “Pomirilište” ili “pomiriti”. U korijenu riječi “pomiriti” je ideja da više nema krivice, da je ona izbrisana, da je kazna za zločin plaćena. “Okajati” s druge strane znači zadovoljiti, steći nečiju naklonost. Ona podrazumijeva otklanjanje srdžbe, obično davanjem nekog dara. Nema sumnje da je ovo bila najčešća upotreba u klasičnom i helenističkom grčkom jeziku.
Suvremena biblijska znanost usprotivila se tradicionalnom mišljenju da je Kristova smrt zadovoljila Božju srdžbu protiv grijeha, i da zahvaljujući njoj grešnik postaje primateljem Božjeg milostivog dara ljubavi. Ona je pokazala da u većini slučajeva, kad su izvedenice skupine riječi hilaskomai upotrebljene kao religijski izrazi u LXX, koju mnogi smatraju tekstom na koji se oslanja Pavlova misao, onda ih ne treba shvatiti u smislu u kojem ih nalazimo u svjetovnim izvorima. Ove riječi ne označavaju “okajanje”, “zadovoljenje”, kao što je to kod pogana, već uklanjanje krivnje ili ukaljanosti. Stoga Boga ne smijemo smatrati hirovitim ili osvetljivim božanstvom, čija je srdžba ublažena ili utažena Kristovom žrtvom, koji je njome promijenio Božje mišljenje o grešnicima.
Ovo su važni zaključci, posljedice marljivog proučavanja. Pa ipak, neka nam bude oprošteno ako pitamo je li time rečena posljednja riječ. Nema sumnje da u biblijskom gledištu o Bogu nema poganskih pogleda na srdžbu i pomirenje. Biblijski Bog nije biće koje možemo zadovoljiti ili ublažiti kako se to radilo s poganskim božanstvima. U kontekstu skupine riječi hilaskomai Kristova smrt je pomirnica za naše grijehe, ona uklanja krivicu i okaljanost grijeha. No reći da je tome strana svaka ideja srdžbe i zadovoljenja, po svemu sudeći zanemaruje misao koju nalazimo u različitim biblijskim izjavama.
Poznati ulomak u Rimljanima 3,21-26, na primjer, u kojem apostol posebno snažno ističe otkupljenje koje je Bog osigurao u Isusu Kristu, zapravo je vrhunac procesa razmišljanja koji je počeo s proglašavanjem Božje srdžbe protiv grijeha: “S neba se zaista očituje gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravdu ljudi” (Rim 1,18) i ono uzastopnim koracima govori o Božjoj srdžbi i sudu (Rim 2,2.4.5.8.16; 3,4-6). Otkupljenje grešnika, objašnjava Pavao, osigurano je Kristovom smrću i “njega je Bog izložio da svojom krvi bude Pomirilište po vjeri” (Rim 3,25). Po svemu sudeći teško je ne vidjeti da u kontekstu prva tri poglavlja ove Poslanice Kristovo pomirenje sadrži element zadovoljenja. Gnjev i sud su u ovom čvrsto isprepletenom razmišljanju zauzimali suviše važno mjesto a da čitatelja ne bi naveli da potraži neki izraz koji bi ukazao na njihovo uklanjanje u procesu koji vjerniku donosi spasenje. Krist je ono što pomiruje i okajava, sredstvo na koje je ukazano u frazi “svojom krvi” (r. 25). Oni koji su od vjere (r. 26) ustanovili su da im je krivica uklonjena i Božja srdžba odvraćena. Krist ih je dragovoljno uzeo na sebe, budući da je “njega koji je bio bez ikakva grijeha” Bog učinio “mjesto nas grijehom” (2 Kor 5,21) i za naše dobro Ga napustio dok je umirao na križu. Bog je u Kristu tako postupio s grijehom da on više ne predstavlja prepreku između Njega i ljudi.
Nagovještaj značenja riječi hilasterion u ovom ulomku nalazimo u Hebrejima 9,5 što je jedini drugi put njene uporabe u Novom zavjetu. Tu je prevedena kao “Pomirilište”, odnosno poklopca na Kovčegu saveza u Svetinji nad svetinjama, na koji se jednom godišnje škropila krv pomirenja (Lev 16,11-14; vidi Svetište, I. B. 1). Neki su mišljenja da je u Rimljanima 3,25 trebalo zadržati isti prijevod; i, kao što je Luther rekao, mnogo se može reći u prilog njegova zadržavanja. (Gotovo svi hrvatski suvremeni prijevodi tako i prevode ovaj tekst.)
Razumljivo je da su neki odbacili ideju o božanskoj srdžbi i njezinom udovoljavanju kao nedostojnom kršćanskog gledišta o Bogu, jer Bog je ljubav i u Svetom pismu ništa nije sigurnije od toga. Međutim, objasniti srdžbu kao bezličan izraz, koji samo ukazuje na proces uzroka i posljedica, nije potpuno sukladno s Pavlovom misli. Izraz ne označava srdžbu u smislu u kojem je razumijemo sukladnu vlastitom ljudskom iskustvu, hirovitu i nekontroliranu, često nerazumno izbijanje strasti, već kao drugu stranu Božje nepopustljive ljubavi kao i Njegove stroge reakcije na zlo.
Zapravo kombinacija Božje svetosti, Njegove reakcije na grijeh i Njegove nepokolebljive ljubavi za grešnike postavlja okvir u kojem Sveto pismo govori o pomirenju. Bog je svet. Krist je trpio umjesto nas, zadovoljavajući “”pravedni zahtjev Zakona” (Rim 8,4) i tako uklonio prepreku za oproštaj krivcu. Božja svetost učinila je kaznu za grijeh neizbježnom. Bog je na sebe uzeo kaznu koju je sam dosudio. Njegova ljubav ju je podnijela umjesto nas i tako omogućila oproštaj i preovladavanje božansko-ljudske otuđenosti. Ono što je zahtijevala Božja svetost, osigurala je Božja ljubav. Na križu se zauvijek otkrila svetost Božje ljubavi i potpuno očitovala ljubav svetoga Boga. Tu su se poljubili pravda i milost.
Oko četrdeset godina poslije Pavla, apostol Ivan je o Kristu zapisao: “On je žrtva pomirnica za naše grijehe.” (1 Iv 2,2) Ovo je sažeo na vrlo upečatljiv način: “U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.” (1 Iv 4,10) Ovdje imamo jednu od onih zvučnih izjava koje su i te kako važne za razumijevanje kršćanskog gledišta o križu. Ivan jasno potvrđuje da je sam Bog u svojoj ljubavi osigurao skupocjeni Dar koji briše našu krivicu i otklanja Božji gnjev. Rečeno apostolovim riječima, Bog je “ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe”. Zahvaljujući križu s nepokolebljivom sigurnošću znamo da je Bog ljubav i prvenstveno ljubav. On pokazuje da ljubav ne prikriva grijeh već se s njim djelotvorno hvata u koštac. Kristova smrt, kao žrtva pomirnica koju je sam Bog dao, prikaz je, dokaz Božje ljubavi i pravednosti (Rim 3,26). “Okajanje” i “pomirenje” možda nisu idealne riječi za našu svrhu, ali budući da nemamo prikladnijih riječi, rabimo ih pažljivo. Uostalom, nas više zanimaju činjenice nego riječi. One svjedoče o dvije velike stvarnosti, to jest stvarnosti grijeha i njegove ozbiljnosti s jedne, i dubine Božje ljubavi koja osigurava dar koji odbija srdžbu od grešnika i kojega primamo “po vjeri” (r. 25), s druge strane. Ukloniti bilo koju od ovih dimenzija Božje ljubavi znači oduzeti Božjoj ljubavi mnogo od njezina apostolskog značenja.
Opravdanje
Koncepte što smo ih dosad razmotrili – žrtva, otkupljenje, zamjena i pomirenje – opisuju važne značajke Kristova života i smrti. No u pomirenju nalazimo i druge metafore. Jedna od njih, dominantna u Pavlovim pismima Rimljanima i Galaćanima, jest opravdanje grešnika Božjom milošću. (Vidi Spasenje, III. A. 1) Ovaj pristup definira spasiteljsko značenje Kristova života i smrti, postavljajući ih u vezu s Božjim Zakonom (Rim 3,24-26; 5,16-21). U biti apostol zastupa mišljenje da je Bog pravedan kad osuđuje i kažnjava grijeh, milosrdan kad oprašta i prima grešnikea i suveren kad i jedno i drugo skladno vrši u Kristu Isusu (Rim 3,23-26). Biblijsko značenje riječi “opravdati” jest proglasiti, prihvatiti i postupati pravedno. U osnovi je to pravni, sudski izraz, što opisuje sudski proces koji dostiže vrhunac u presudi o oslobađanju i isključivanju svake mogućnosti osude (usp. Izr 17,15; Rim 8,33.34).
No budući da smo svi grešnici (Rim 3,9.23) i svi moramo izići na sud (2 Kor 5,10; Rim 14,10) i zaslužujemo osudu, kako Pavao može paradoksalno potvrditi da Bog opravdava bezbožnika (Rim 4,5)? Njegov odgovor glasi: Krist je osigurao put. Isus Krist je, postupajući namjesto grešnika, ispunio “pravedni zahtjev Zakona” (Rim 8,4). Svojom krvlju uklonio je njihove grijehe (Rim 3,25; 5,9). Svojom poslušnošću Bogu omogućio je da Njegov narod bude prihvaćen kao vršitelj zakona (Rim 5,19), jer je svojim pravednim životom i svojom smrću za nepravedne otkupio one koji su bili pod prokletstvom Zakona, postavši “mjesto nas proklet” (Gal 3,13). Kao što je prijestup jednoga doveo do osude, “tako će i pravednim djelom jednoga” – Njegovim bezgrešnim životom i smrću – “doći na sve ljude opravdanje koje daje život” (Rim 5,8 – RU). Bog Ga je učinio našom “pravednošću” (1 Kor 1,30 – RU).
Bog ne samo što spasava grešnike, nego ih spasava pravedno, na način koji je u skladu s onim što je pravo. Daleko od toga da kompromitira Božju sudačku pravednost, Kristov žrtveni život i smrt zapravo su je demonstrirali. Da bi nas opravdao Bog nije promijenio ni suspendirao svoj Zakon, već ga je Krist, Drugi Adam, ispunio postupajući u naše ime. Prema Pavlovim riječima Kristova smrt je dokazala da je Bog “pravedan i da opravdava onoga koji vjeruje u Isusa” (Rim 3,26). Davanjem Krista, u kome je grijeh bio stvarno osuđen i s kojim se postupalo onako kako je stvarno zaslužio, kao iskupljenja za grijeh, Bog je objavio osnovu na kojoj je mogao oprostiti grešnicima koji se kaju i prihvatiti ih kao svoju djecu, a da time ne kompromitira svoju pravdu (r. 26). Tako je svima omogućio da se spasu.
Ovo se, dodaje Pavao, prima “po vjeri” (r. 25). Vjera nije osnova opravdanja već sredstvo kojim se primjenjuje Krist i Njegova pravednost, ispružena prazna ruka koja primajući Krista, prima pravednost. Opravdanje je u biti obnova odnosa, a upravo to označava riječ “pomirenje”.
Izmirenje
Izmirenje je još jedan od temeljnih koncepata proizašlih iz pokušaja prve Crkve da objasni narav i značenje križa. Smatralo se da Kristovo djelo ima veze s izmirenjem i načinom na koji se ono postiže. Premda samo Pavao u Novom zavjetu rabi ovu terminologiju, a i to samo u četiri ulomka (Rim 5,10.11; 2 Kor 5,18-20; Ef 2,11-16; Kol 1,19-22), ideja izmirenja važna je u apostolovom razumijevanju Kristova djela.
Izmirenje je povezano s obnovom raskinutog odnosa. Ono je osobne kategorije. Kad između ljudi vlada neprijateljstvo, i oni se ponovno slože, onda možemo govoriti o izmirenju. Kao što smo to ranije zamijetili, cijela je Biblija usmjerena prema činjenici da je grijeh stvorio barijeru između neobnovljenog čovjeka i Boga, da ne spomenemo zidove podignute između samih ljudi. Pavao kaže za grešnike da su “stranci i neprijatelji svojim mišljenjem” (Kol 1,21 – RU) ili jednostavno Božji “neprijatelji” (Rim 5,10), “od naravi djeca srdžbe” (Ef 2,3). Postoji potreba za izmirenjem. Budući da sva četiri ulomka potvrđuju da se ljudi trebaju izmiriti s Bogom, neki su zaključili da stanje neprijateljstva postoji samo s jedne strane, pa tvrde da izmirenje zahtijeva promjenu samo u nama, odnosno povratak k Bogu. Ima u tome istine, ali gledano iz biblijske perspektive, to nije cijela slika jer ona zahtijeva da i ovdje Božja svetost i križ ostanu u središtu.
Na primjer, u Rimljanima 5,10 Pavao piše: “Dok smo još bili neprijatelji” mi smo “izmireni s Bogom smrću njegova Sina”. Postojalo je neprijateljstvo, ali je došlo do izmirenja. Kao i kod ljudskih odnosa, do izmirenja je došlo zahvaljujući uklanjanju uzroka svađe, u ovome slučaju, grijeha. Ljudi ga nisu bili u stanju iskorijeniti, zato ga je Bog uklonio. Najjasnijim mogućim izrazima Pavao kaže da što god obuhvaćala biblijska doktrina o izmirenju, Bog je inicirao i ostvario izmirenje. Ovdje je ponovno od najveće važnosti Kristov križ, jer nam apostol sasvim određeno kaže da smo “izmireni s Bogom smrću njegova Sina” (Rim 5,10; usp. Kol 1,20).
Tijesno povezana s ovim razmatranjem je misao da je do toga došlo zato što nas Bog ljubi. Pavao tvrdi da je Bog pokazao “svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas” (Rim 5,8), “za nas bezbožnike” (r. 6). Za Novi zavjet Božja ljubav ne očituje se u olakom prelaženju preko grijeha ili jednostavnom zanemarivanju, već u rješavanju problema grijeha. Ne radi se o popustljivoj amnestiji, već istinskom opraštanju i mirenju, zahvaljujući Kristovom križu. Otac je začetnik izmirenja. “A ovo sve dolazi od Boga”, tvrdi Pavao, “koji nas je po Kristu pomirio sa sobom i povjerio nam službu pomirenja, kao što je sigurno da Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom, koji nije uračunao ljudima njihovih prekršaja i koji je stavio u nas riječ pomirenja. Prema tome, mi vršimo poslaničku službu u ime Krista – kao da Bog opominje po nama. U ime Krista molimo: Pomirite se s Bogom!” (2 Kor 5,18-20)
Pomirenje nije nešto u čemu mi imamo odlučnu ulogu. Ono je prije svega Božji čin, potaknut Njegovom ljubavlju, kojim nam Bog više ne računa naše prijestupe. Ono nije samo stvar našeg odnosa prema Bogu, nego i Božjeg odnosa prema nama; posljedica je da nas On više ne smatra neprijateljima ili da zauzimamo neprijateljski stav. Ono u prvom redu nije ni promjena u ponašanju grešnika prema Bogu, već objektivni čin kojega je Bog ostvario za naše spasenje. Do promjene ponašanja kod grešnika, koje uključuje prestanak neprijateljstva prema Bogu, dolazi kao posljedica djela Kristovog pomirenja, a nije njegov uzrok. “Dok smo još bili neprijatelji” mi smo se izmirili s Bogom smrću njegova Sina (Rim 5,10). Nije čudo da se Pavao osjeća prisiljenim dodati: “Dičimo se u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje.” (r. 11, DF) Zamijetimo da je izmirenje nešto što se “dobija”, nešto što već postoji prije nego što ga iskusimo. Ono što je podstignuto učinjeno je vani i prije našeg ljudskog odgovora. Ovo nagovješćuje da se sam Bog pomirio s čovjekom Kristovim životom i smrću. I ovdje treba reći da je Kristova smrt omogućila svetom Bogu da za grešnike učini ono što inače ne bi mogao učiniti.
Izmirenje s Bogom donosi grešniku unutarnji mir uma (r. 1). Ono također donosi izmirenje grešnika s njegovim bližnjima. Pavlova rasprava u Efežanima 2 klasično je biblijsko svjedočanstvo o najogorčenijem neprijateljstvu u drevnom svijetu, onome između Židova i neznabožaca. Oni koji su ranije bili otuđeni, “bez dijela u Savezima obećanja, bez nade i bez Boga u ovome svijetu”, sada su došli “blizu krvlju Kristovom. On je, naime, naš jedini mir, on koji od obadvaju naroda učini jedan time što pregradu koja ih je rastavljala – neprijateljstvo – sruši… da od dvaju naroda stvori, u sebi, jednoga novoga čovjeka tvoreći mir, i da oba u jednome tijelu pomiri s Bogom po križu” (Ef 2,12-16). Ovo nije slučajan nuzproizvod grešnikova spasenja. Ono je njegov integralni dio, dio koji proistječe iz našeg izmirenja s Bogom. Kad se naše izmirenje s Bogom ostvari, njemu treba slijediti i naše izmirenje s drugima.
Domašaj djela pomirenja
Potkrepljujući svoje gledište o predestinaciji pozivanjem na biblijske tekstove koji govore o tome da je Krist položio život za svoje ovce (Iv 10,1-15.26.27), za crkvu (Dj 20,28; Ef 5,25) ili za mnoge (Mk 10,45) i na izjave koje naizgled ograničavaju Kristovo posredovanje na učenike i one koje će oni zadobiti (Iv 17,9.20.24), neki su ustvrdili da je Kristovo pomirenje u svom planu ograničeno na one koji su stvarno spašeni, na odvojenu skupinu izabranu po Bogu.
Po svemu sudeći, međutim, novozavjetni pisci podržavaju djelo pomirenja koje ima opći smisao, koje je dostupno svim grešnicima, ali djelotvorno samo kad ga čovjek osobno prihvati. Zato Ivan opisuje cilj Kristova dolaska općim izrazima (Iv 3,16.17) i Njegovu smrt kao čin koji se odnosi na “grijeh svijeta” (Iv 1,29; 1 Iv 2,1.2; usp. 4,14). I Pavao govori o Isusu koji je “umro mjesto sviju” (2 Kor 5,14.15) i bio “otkup mjesto sviju” (1 Tim 2,6). Druga Petrova, koja tvrdi da je Božja volja “da svi pristupe obraćenju” (2 Pt 3,9) i Poslanica Hebrejima, koja otvoreno naviješta da je Krist okusio smrt “za svakoga” (Heb 2,9), ponovno naglašavaju razumijevanje prve Crkve da je Božja ponuda spasenja neograničena.
Reći da je Krist umro za sve ne isključuje misao da je umro za izabrane i da je za njih Njegova smrt neupitno djelotvorna. Veći krug uključuje manji, kao što nam Pavao veli kad piše da je Bog “Spasitelj sviju ljudi, osobito vjernika” (1 Tim 4,10). Pomirenje je pripremljeno za sve, ponuđeno svima i dovoljno za sve, ali od njega imaju koristi samo oni koji odgovore vjerom.
Dosadašnje istraživanje cilja Kristove misije pokazuje kako je široka i duboka Kristova žrtva pomirnica. Vođeni Svetim Duhom novozavjetni pisci se bore s nedostatnošću ljudskog jezika dok nam nastoje prikazati značenje ovog božanskog događaja. Različite govorne figure kojim ga Pavao i drugi objašnjavaju, osvjetljavaju mnoge dimenzije našeg grešnog stanja. Neke od njih smo spomenuli, kao što su žrtva, otkupljenje, zamjena, pomirenje, opravdanje i izmirenje. Sve su one važne i ni jednu od njih ne treba zanemariti. No ni jedna od njih nije dovoljna da pokrije sve raznolike strane značenja križa. Ima još mnogo toga s njim u vezi. Pomirenje je nešto više od uklanjanja negativnog, odnosno uklanjanje grijeha i prekid neprijateljstva. Ono otvara put za novi život u Kristu. Ovaj novi život zahvalnosti i rastenja u Kristu, kao plod pomirenja, mnogo je više od beznačajne karakteristike kršćanskog doživljaja. Biblijska doktrina o pomirenju vodi tomu.
Raoul Dederen