Možda je najduže a ujedno i najjednostavnije ljubavno pismo ikada napisano bilo ono koje je 1875. sastavio Marcel de Leclure, francuski slikar. Njegovo djelo ljubavi sadrži jedan izraz: Volim te! 1.875.000 puta. Međutim, ovaj broj predstavlja samo manji dio pravog broja koliko je zapravo izraz Volim te! ili napisan ili izgovoren tijekom nastanka ovog neuobičajenog pisma. Marcel zapravo nije osobno napisao ovo pismo, nego je unajmio pisara da to učini za njega. Marcel je sukladno pisarskoj tradiciji diktirao pismo — riječ po riječ. Pisar je tada svaki izraz ponovio natrag njemu dok ga je pisao na papir.
Izraz Volim te! zapravo je bio izgovoren ili napisan 5.625.000 puta tijekom sastavljanja ovog poduljeg pisma. Marcel je bio zaljubljen i želio je da njegova draga to dobro zna!Svatko od nas želi biti voljen. Naša potreba za ljubavlju toliko je velika da se mi često osjećamo frustriranima i nesigurnima kada naše ljubavne težnje nisu zadovoljene. Ali što je ljubav? Smatram da postoje najmanje tri vrste ljubavi, i to onako kako sazrijevaju u životu: “ako” vrsta,“zato što” vrsta i “unatoč” vrsta. Ove strane, koje ovise o našim potrebama, pokazuju htijenja, želje i motivaciju.
“Ako” vrsta
“Ako” stranu najlakše je otkriti. Većina je od nas vidjela ovu vrstu ljubavi više puta u životu. U najboljem je slučaju ona manipulativna, a u najgorem je slučaju destruktivna.
Wendy je imala 18 godina. Ona je sjedila na suprotnoj strani stola sa svojom dvogodišnjom kćerkom na krilu. Ispričala mi je svoju žalosnu priču o “ako” ljubavi. Njezin je dečko manipulirao njome u spolnim odnosima. On je uvijek govorio: “Ako me stvarno voliš, sve je to u redu.” Ona je kasnije ipak popustila. Wendy je ostala u drugom stanju, a njegovi su ga roditelji prisilili da se oženi s njom. Sada je on jurio okolo s drugim ženama. Ona pak nije postala ništa više nego osoba koja se bavila održavanjem kuće i čuvanjem djece. “Izgubila sam sve godine svoga mladenaštva!” jadala se ona zakopavši lice u dlanove. Wendy je duboko zamjerala svome suprugu zbog onoga što je uradio. Ona
se osjeća prevarenom i jeftinom. Osjeća kako je bila natjerana da postane roditeljem. Njezino je samopoštovanje nisko; njezin je život jadan. Ona je prekasno prepoznala prijevarnu “ako” stranu ljubavi.
Mnogi su brakovi zasnovani na ovoj vrsti ljubavi. “Ako” ljubav može istaknuti jednu takvu poražavajuću silu i jasno pokazati da neki ne uspijevaju prepoznati njezinu prijevarnost. Primarni cilj ove ljubavi nije druga osoba, nego vlastito ja. “Ako” ljubav zainteresirana je jedino za zadovoljavanje vlastitih potreba i želja. Mnogi su mladi ljudi uhvaćeni na ovom sebičnom putu prema ispunjenju svojih želja i prekasno shvaćaju da su bili prevareni.
Ono što je tragično, čak i veliki broj roditelja ne nudi ništa drugo nego “ako” vrstu ljubavi svojoj djeci. Harry je počinio samoubojstvo zato što nije položio prijemni ispit na medicinskom fakultetu. “Ako” ljubav njegovog oca dodala je ulje na vatru njegovoj depresiji. Harry je znao koliko je mnogo njegov otac želio da on postane liječnik. Bio je uvjeren da će ga njegov otac ukoliko ne uspije u tome odbaciti. Radije je počinio samoubojstvo nego da bude svjedokom povlačenja očeve ljubavi.
“Zato što” vrsta
“Zato što” vrsta ljubavi djeluje na mnogo boljoj razini nego “ako” ljubav. Ova vrsta stavlja vrijednost na ono što se tiče neke druge osobe. Ona kaže: “Ja te volim zato što si zgodan; zato što si “ljudina”; zato što pišeš romantičnu poeziju; zato što donosiš snagu i sigurnost u moj život; zato što si jako pričljiv; zato što voziš otmjeni automobil itd.” Za koji se god razlog “zato što” ljubav stane zanimati, ona drži do vrijednosti druge osobe. Ona nudi pozitivne misli onom koji je voljen.
Ipak, “zato što” strana teži njegovanju neke vrste natjecanja i nesigurnosti. Oni koji primaju “zato što” ljubav, osjećaju da moraju kontinuirano dokazivati kako su vrijedni ljubavi. Oni se boje gubljenja kakvoće koja ih čini voljenima. Mlada je djevojka voljena zato što je lijepa. Neki je mladić voljen zato što je atlet i što dobro izgleda. U nekim slučajevima strah od budućeg odbacivanja može ih čak priječiti u tome da uživaju “zato što” stranu u sadašnjosti. Pismo nas podsjeća: “U ljubavi nema straha; naprotiv, savršena ljubav isključuje strah, jer strah pretpostavlja kaznu. A tko se boji, nije savršen u ljubavi.” (1. Ivanova 4,18) Strah i ljubav ne mogu djelovati vi istom odnosu. Ljubav koja stvara strah od neuspjeha, nije prava ljubav.
Judy je bila mlada i lijepa djevojka. Ona je osvojila brojne nagrade za ljepotu u srednjoj školi i bila je jedna od najpopularnijih djevojaka u koledžu. Bila je zaručena za jednog prilično zgodnog mladića. Međutim, jednog se dana dogodila tragedija. Dok je radila u postrojenju svoga oca za suho čišćenje, zapaljiva je tekućina za čišćenje eksplodirala te je opekla njezino lice, prsa i ruke. Bila je toliko izobličena da nije dopuštala da se s nje uklone zavoji osim u nazočnosti njezinog liječnika. Bila je unakažena.
Ubrzo poslije nesreće njezin je zaručnik raskinuo zaruke. Njeni roditelji nisu mogli podnijeti da vide svoju unakaženu “lijepu kraljicu” pa su je vrlo rijetko posjećivali u bolnici. Javljali su joj se telefonom, ali to nije bilo dovoljno. Za nekoliko je mjeseci Judy umrla, nikada ne napustivši bolničku sobu. Ona je jednostavno izgubila volju za život budući da joj je razlog zbog kojeg je bila voljena bio oduzet. Njene je ljepote nestalo.
“Unatoč” vrsta
Ova vrsta ljubavi jednostavno voli. Ona nije poput “ako” vrste temeljena na sebičnoj motivaciji. Ona ne očekuje ništa zauzvrat. Isto tako ona ne ovisi o privlačnosti druge osobe kao što je to u slučaju sa “zato što” vrstom ljubavi. Ona se ne osvrće na dobre i loše kvalitete, već se usredotočuje na dušu. Ona je sposobna voljeti čak i kada vas svi odbacuju. Ona pronalazi lijepo u ružnome. Ona pronalazi beskonačnu vrijednost u konačnom biću. Ona blagonaklono promatra sve koji dođu u njezin vidokrug.
Gdje nalazite lijepu stranu ljubavi? Pravi i konačni izražaj te ljubavi jest Isus. On je došao voljeti čovječanstvo “unatoč” njemu. On je došao predstaviti stranu ljubavi koja je nedostajala od Edenskog vrta. On je na ovu Zemlju donio ljubav bez uvjeta, strahova ili sebičnih motivacija.
Isus nije donio vrstu ljubavi koja zahtijeva: “Ja ću te voljeti ako si dobra i moralna osoba. Ja ću te voljeti ako me obožavaš. Ja ću te voljeti ako vjerno platiš desetinu.” Niti je On donio vrstu ljubavi koja ovako razmišlja: “Ja te volim zato što se moliš svakoga dana. Ja te volim zato što pohađaš crkvu svakoga tjedna.” Ovo su sve mjerila naše ljubavi prema Bogu, ali ona ne mjere Božju ljubav prema nama.
Bog nije stavio uvjete na svoju ljubav. štoviše, “Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas” (Rimljanima 5,8). Bog ne čeka do onog trenutka kad mi zaslužimo da budemo voljeni. Ne postoje nikakvi “ako” ili “zato što” u Božjoj ljubavi. On jednostavno voli! On je ljubav! I ta ljubav traje unatoč tome što je mi zaslužujemo ili ne zaslužujemo.
Isus je demonstrirao snagu “unatoč” ljubavi kada je plakao zbog Lazarove smrti. Oni koji su Ga vidjeli kako plače, rekli su: “Gledaj kako ga je ljubio!” (Ivan 11,36) To je bila ljubav unatoč činjenici tko je Lazar bio. Lazar nije zavrijedio uskrsnuće, ali ga je Isus dovoljno volio da ga pozove iz groba.
Koja vrsta ljubavi je tvoja?
Koju stranu ljubavi više volite? “Ako” vrstu s njezinom manipulativnom naravi? “Zato što” vrstu koja se mora zaraditi uvijek iznova svakoga dana? Ili možda “unatoč” vrstu koja vas nastavlja voljeti čak i onda kada se pokažete nedostojnima za to?
Bilo bi teško zamisliti mladića kako se udvara svojoj djevojci na ovakav način: “Dušo. želim da znaš kako te volim unatoč tvojim brojnim pogreškama. Volim te unatoč tvojim pokvarenim zubima. Volim te unatoč tvom lošem raspoloženju. Volim te…” Ne bi trebalo mnogo “unatoč” tvrdnji prije nego što bi takva veza dosegnula traumatični završetak. Malo je onih koji istinski žele biti voljeni “unatoč”. Mi više želimo biti voljeni “zato što”.
Kako god, ono što je skriveno iza “zato što” ljubavi, korijen je sveg religioznog legalizma. Mnogi radije žele da ih Bog voli “zato što”, nego “unatoč”. Sigurno se naša dobra djela moraju računati za nešto! Sigurno će nam takva djela donijeti najmanje jedan apartman s pogledom na glavnu nebesku ulicu. Nama je teško priznati da u zajednicu s Bogom ne donosimo ništa osim naše potrebe. Teško nam je razumjeti da Bog nema razloga da nas voli, ali On to ipak čini! Nama je teško shvatiti da su jedine promjene koje ovaj novi odnos donosi u naše živote neposredan rezultat Njegove “unatoč” ljubavi, a ne razlog Njegove ljubavi. To znači prepoznati činjenicu da ništa što učinimo neće natjerati Boga da nas voli više nego što On već čini. Bog je ljubav!
Isus moli s nama: “Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas.” (Ivan 13,34) Ovo je zapravo zapovijed osnažena s “unatoč” ljubavi. Samo takvo osposobljavanje može i učiniti tako jasan zahtjev i očekivati poslušnost. Učenje da se opustimo u Božjoj ljubavi ne znači biti nemaran u uzdizanju Njegovih standarda. To radije treba značiti povjerenje da nas neće “ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu” (Rimljanima 8,38.39).
Značenje ljubavi
što imanje i davanje “unatoč” ljubavi zapravo znači? To znači kako možeš pustiti da Krist preoblikuje tvoj život bez brige i nesigurnosti da će jednoga dana Krist napustiti svoj preoblikovani projekt! To uklanja nesigurnost i strah od neuspjeha. Ono uklanja bojazan od odbacivanja. To znači da se mi više ne trebamo žestoko natjecati da bismo se osjećali voljenima.
To ne diskreditira drugoga da bi se dodala vjerodostojnost na svoj osobni račun, To ne igra razne igre s Bogom u pokušaju da se zadobije Njegova ljubav. To prepoznaje da nas je Bog već vidio u našem najgorem stanju – ali nas još uvijek voli. To znači ne biti pod kontinuiranim pritiskom ili zahtijevati naša prava od drugih zbog naše nesigurnosti. To znači da mi možemo početi dijeliti “unatoč” ljubav sa svojom obitelji, svojim prijateljima, susjedima, kolegama s posla, braćom iz crkve – i čak s tim posebnim nekim u našim životima.
Tammy je bila prekrasna mlada supruga. Ona je uvijek imala dražestan osmijeh. A sada ona leži na svom bolničkom krevetu nakon kirurškog zahvata zbog malignog tumora na obrazu. Kirurška je operacija pretvorila njezino lice u jedan groteskni oblik, dok je njezin dražestan osmijeh zauvijek nestao. Kirurg je učinio najbolje što je mogao, pažljivo slijedeći zavoj njene čeljusne kosti da bi sakrio ožiljak, ali je tumor bio prevelik i rez predubok. Njegov je skalpel prekinuo živce na desnoj strani njenoga lica. Operacija je ostavila desnu stranu njezinih usta zaustavljenu u poluotvorenom osmijehu koji se više nikada neće ukloniti.
Mlada žena i njezin muž duboko su se pogledali u oči kao da razgovaraju o budućnosti. Kada je kirurg ušao, Tammy je upitala: “Hoće li moja usta zauvijek ostati ovakva?”
“Da”, odgovorio je liječnik, “bojim se da hoće. Da bih uklonio tumor, morao sam prerezati živce. Oni ne mogu nikada više zacijeliti. Žao mi je.”
Klimajući glavom, Tammy je pogledala u strop. Pojavila se suza u njezinom oku i tiho je kapnula na jastuk. Njezin je muž dohvatio njenu ruku i čvrsto je stegnuo u svojoj. Njihovi su se pogledi sreli istražujući i ispitujući. široko se osmjehnuvši, on ju je ljubazno uvjeravao: “Draga, meni se zapravo sviđa tvoj novi osmijeh. Vrlo je zgodan.”
Nije li predivno zanti da nas Bog još uvijek voli – unatoč našem ružnom osmijehu?
Len McMillan
(tekst je preuzet iz časopisa Pregled, 6/1996, Zagreb)