Jedan se časnik vratio iz vojne misije s Dalekoga istoka u pratnji svoje žene. Kada je njihov brod pristao u luku, prošli su carinski pregled, ali je zbog boravka u nerazvijenim zemljama trebalo proći i zdravstvenu kontrolu.
Nakon što ih je pregledao i zaključio da je s njima sve u redu, liječnik ih je ispratio do izlaza. U znak pozdrava žena je pružila ruku, a liječnik je, spustivši pogled, na njezinoj ruci primijetio poveću bijelu točku. Zamolio ih je da pričekaju, uzeo svoje povećalo i pregledao kožu na ruci. Tada se uspravio i rekao: “Gospođo, žao mi je, ali morat ćete neko vrijeme ostati u našoj karanteni. Ova mi bijela točka izgleda kao lepra.”
Bračni se par zaprepastio. Ona je počela uvjeravati liječnika da je ništa ne boli, da je to samo ubod kukca, da ih vani čekaju rođaci, ali je liječnik ostao neumoljiv.
Sutradan, nakon temeljitoga pregleda, prognoza se obistinila. žena je bila zaražena leprom a da to nije znala. Dobila je uputnicu za specijalnu kliniku koja se bavi tim rijetkim slučajevima. I ona i njezin muž bili su očajni. Liječnik ih je uvjeravao da će je tamo liječiti stručnjaci, ali su oboje znali da je bolest neizlječiva.
Dok je odlazila u bolnicu, suprug joj je, sa suzama u očima, rekao: “Sunce moje, volim te jednako kao i prije, kao kada smo se vjenčali.”
Bolnica za leprozne bolesnike bila je ograđena visokim zidom i posjeti bolesnicima nisu bili dopušteni. U tim okrutnim okolnostima smrt je još jače prijetila nježnoj ženi. Međutim, njezin se muž dosjetio kako da ostane u kontaktu s njome. Unajmio je sobu u privatnoj kući čiji je prozor gledao upravo preko visokoga zida u bolničko dvorište. Tako je svaki put kada su bolesnici šetali tim dvorištem, on mahao svojoj ženi, pozvao je bliže i rekao: “Ljubavi, volim te jednako kao i prije.” I tako je činio svaki dan tijekom njezina boravka u bolnici.
Nakon nekoliko mjeseci liječnik je pozvao časnika. Sav ozaren osmijehom, rekao mu je još na vratima: “Gospodine, vi ste sretan čovjek. Vaša je žena zdravila! Dogodilo se pravo čudo. Našao se jedini lijek koji se mogao primijeniti u njezinome slučaju. Možete je voditi kući.”
“Fantastično”, zbunjeno je odgovorio čovjek. “Ali kakav je to lijek? Nisam dosad čuo za takvo što.”
“Gospodine, to je ono što ste joj vi davali svakoga dana s prozora vaše sobe. Vaša je nepopustljiva ljubav prema njoj bila jedini lijek. Zbog toga ona nije očajavala, jačala je njezina životna energija koja je svladala bolest. Eno je, upravo dolazi!”
Supružnici su se snažno zagrlili i muž je opet iskoristio priliku da joj šapne riječi: “Zlato moje, volim te jednako kao i prije i voljet ću te uvijek.”
Ljubav je u braku najvažniji sastojak. No tu se može pogriješiti kada se pravu ljubav zamjenjuje s erosom, ljubavlju koja svoju radost nalazi u zadovoljenju nagona i koja zavisi od vanjske ljepote. Eros je važan sastojak braka, ali je pravi temelj braka ipak mnogo postojaniji. Jedna od najpoznatijih spisateljica prošloga stoljeća, Ellen G. White, napisala je ono što mnogi ni danas ne naju: “Ljubav je dragocjeni dar koji primamo od Boga. Čista i sveta naklonost nije osjećaj, već načelo. Oni koje pokreće prava ljubav nisu ni nerazumni ni slijepi.
Prava je ljubav uzvišeno i sveto načelo koje se potpuno razlikuje od ljubavi utemeljene na nagonu i koja iznenada umire kad se nađe pred ozbiljnim ispitom.
Ljubav je biljka nebeskog podrijetla koja se mora njegovati i hraniti. Odana srca, iskrene i ljubazne riječi učinit će obitelji sretnima i pozitivno utjecati na sve one s kojima dolaze u dodir.
Prava ljubav nije jaka i neobuzdana strast. Naprotiv, ona je po prirodi mirna i duboka. Ona se ne zaustavlja na vanjštini, već je privlače unutarnje osobine. Ona je puna mudrosti i rasuđivanja, i njena je odanost stvarna i trajna.”
Podsjećaju li vas te riječi na ljubavno iskustvo časnika i njegove bolesne žene? Ona je zahvaljujući takvoj ljubavi ozdravila, jer prava je ljubav sila koja postoji među nama i u nama. Zato nemojte propustiti svojemu supružniku poneki put iskreno reći: “Volim te jednako kao i prije.”
J. N. Slankamenac
(Znaci vremena 4/2004, Zagreb)