“Tko god prizna mene pred ljudima, i njega će Sin Čovječji priznati pred anđelima Božjim.” (Luka 12,8)
Pomisao da Bog može uzeti jadno, grešno, žalosno ljudsko biće i tako ga preobraziti svojom milošću da može postati baštinik Božji i subaštinik Isusov, toliko je uzvišena da je ne možemo shvatiti. … Krist uzima na sebe prijestupnikove grijehe i usađuje mu svoju pravednost, a svojom preobražavajućom milošću čini ga sposobnim za društvo anđela i razgovor s Bogom! (Youth’s Instructor, 19. siječnja 1893.)
Utjecaj Božje milosti koja oplemenjuje, mijenja prirodne čovjekove sklonosti. Nebo ne može biti poželjno za tjelesnog čovjeka; njegovo prirodno, neposvećeno srce ne može osjećati privlačnost tog čistog i svetog mjesta, pa kad bi i mogao doći tamo, na njemu ne bi našao ništa srodno. Sklonosti koje vladaju tjelesnim srcem moraju se Kristovom milošću pokoriti da bi pali čovjek mogao ući u Nebo i uživati u društvu čistih, svetih anđela. Kad čovjek umre grijehu i oživi novim životom u Kristu, srce mu ispunja božanska ljubav; njegovo razumijevanje postaje posvećeno; on pije iz neiscrpnog izvora radosti i znanja, a put mu obasjava vječni dan jer je Svjetlo života stalno s njim. (Djela apostolska, str. 171,172)
Bog želi da se nebeski plan ostvari, da nebeski božanski red i sklad prevladaju u svakoj obitelji, u svakoj crkvi, u svakoj ustanovi. Da je ova ljubav prožimala društvo, mi bismo vidjeli ostvarenje plemenitih načela u kršćanskoj profinjenosti i uslužnosti, i u kršćanskom milosrđu prema onima koji su otkupljeni Kristovom krvlju. Duhovni preobražaj bio bi zapažen u svim našim obiteljima, u svim našim ustanovama, u našim crkvama. Kada se taj preobražaj doista dogodi, sve te sile postat će oruđa preko kojih će Bog prenositi nebesko svjetlo svijetu i na taj način, božanskom disciplinom i poukom, pripremati ljude za nebesko društvo.
Isus je otišao pripraviti stanove za one koji se pripremaju stanovati u svjetlu zahvaljujući Njegovoj ljubavi i milosti. (8T 140)