“Da se vaša vjera ne oslanja na ljudsku mudrost, nego na Božju snagu.” (1. Korinćanima 2,5)
Ovako je Isus trebao vršiti svoje djelo, … ne u raskoši i vanjskom razmetanju, već šapatom srcima ljudi kroz život milosti i samoodricanja. …
Kristovi sljedbenici trebaju biti svjetlost svijetu; međutim Bog od njih ne traži da učine neki napor kako bi svijetlili. On ne trpi nikakav samozadovoljavajući trud kojim se želi prikazati superiornost u dobrim djelima. On želi da njihove duše budu prožete načelima Neba, jer će tada, kad dođu u dodir sa svijetom, otkriti svjetlost koja je u njima. Ta će svjetlost blistati kroz nepokolebljivu odanost u svakom postupku života. …
Razmetanje ovoga svijeta, ma kako uvjerljivo, u Božjim očima nije ni od kakve vrijednosti. Više od onoga što je vidljivo i ograničeno, Bog cijeni ono nevidljivo i vječno. Ono prvo ima vrijednost samo onda ako služi kao izraz drugoga. Najodabranija umjetnička djela ne posjeduju ljepotu koja se može usporediti s ljepotom karaktera, nastaloj kao plod djelovanja Svetog Duha na dušu. …
Ljudski će napori u Božjem djelu biti uspješni upravo u srazmjeru s posvećenim predanjem onoga koji radi za Boga — otkrivanjem sile Kristove milosti koja mijenja život. Mi se trebamo razlikovati od svijeta jer je Bog na nas položio svoj pečat, zato što On kroz nas pokazuje svoj karakter ljubavi. Naš nas Otkupitelj štiti svojom pravdom.
Kada Bog odabira muškarce i žene za svoju službu, On ne pita imaju li oni bogatstvo ovoga svijeta, obrazovanje ili rječitost. Ono što On pita je: “Hode li oni u takvoj poniznosti da ih mogu učiti svome putu? Mogu li staviti svoje riječi u njihova usta? Hoće li me oni uistinu predstavljati?” (Put u bolji život, str. 16,17)
Isus je bio svjestan bezvrijednosti zemaljskog sjaja, i nije obraćao nikakvu pozornost na njegovo isticanje. Po dostojanstvu svoje duše, po uzvišenosti svojega karaktera, po plemenitosti svojih načela, On je bio daleko iznad tašte mode ovoga svijeta. (1SM 259,260)