“Pravednik vodi svojeg prijatelja, a opake zavodi njihov put.” (Izreke 12,26)
Gospodin očekuje od svojih slugu da nadmaše bližnje u životu i karakteru. On je sve sposobnosti stavio na raspolaganje onima koji Mu služe. Cijeli svemir smatra kršćanina čovjekom koji se bori za pobjedu, koji trči utrku koja mu je određena da bi stekao nagradu, neprolazni vijenac; međutim, ako onaj koji tvrdi da slijedi Krista jasno ne pokaže da su njegove pobude u tom velikom natjecanju, u kojem sve može dobiti ili sve izgubiti, uzvišenije od pobuda svijeta, on nikada neće biti pobjednik. On zato mora upotrijebiti svaku sposobnost koja mu je povjerena da bi mogao pobijediti svijet, tijelo i đavla snagom Svetoga Duha, milošću koja mu je obilno dana. …
Oni koji žele pobijediti, trebaju razmotriti i izračunati cijenu spasenja. Snažne ljudske strasti moraju biti svladane; nezavisna volja mora se dovesti u pokornost Kristu. Kršćanin će morati shvatiti da ne pripada sebi. On će se morati oduprijeti kušnjama, biti bitke protiv svojih sklonosti jer Gospodin neće moći prihvatiti nikakvu polovičnu službu. Licemjerje je odvratno Bogu. Kristov sljedbenik mora hoditi u vjeri, kao da vidi Onoga koji je nevidljiv. Krist će biti njegovo najveće blago; bit će mu sve u svemu.
Ovo iskustvo vrlo je bitno za one koji se zovu Kristovim imenom, jer njegov utjecaj prožima cijelo ponašanje, posvećuje utjecaj kršćaninovog života na bližnje. Poslovne veze i međusobni odnosi kršćanina i ljudi ovoga svijeta bit će posvećeni Kristovom milošću; i gdje god se nađe, stvorit će se određeno moralno ozračje koje će širiti utjecaj na dobro jer će odisati duhom svojega Učitelja.
Onaj tko je stekao Kristov um zna da je za njega jedino sigurno da se drži u Isusovoj blizini, da slijedi svjetlo života. On neće prihvaćati posao ili se upuštati u poslovne pothvate koji bi ga ometali u dostizanju savršenstva kršćanskog karaktera. … “Nijedan se vojnik u službi ne zapleće u poslove svakidašnjega života kako bi ugodio vojskovođi.” (2. Timoteju 2,4) (RH, 16. lipnja 1896.)