Da, ljudi umiru. U tome i jest problem: Čovjek nije bio stvoren da umre! Ljudi su u početku bili stvoreni da žive vječno. Od samog početka, Božja zamisao je bila da živimo vječno. Prema tome, smrt je uljez, nezvani gost — najneprirodnija od svih pojava. Mi smo se toliko privikli na smrt da je smatramo nečim prirodnim; mi je prihvaćamo kao “dio života”.
Smrt kao dio života? Ako vam ovo zvuči besmisleno i paradoksalno, onda je to samo zato što je doista tako. Smrt je negacija života, a ne neki njegov oblik.
U ovom kontekstu mi pristupamo i poukama za ovo tromjesečje. Možda se ova osnovna misao najbolje može izraziti poznatim navodom u kojemu Ellen G. White piše da je velika tema Biblije “Božje djelo da obori u prah ljudsku slavu i da učini za čovjeka ono što on sam u svojoj snazi nikada ne bi mogao učiniti” (Ellen G. White, The Faith I live by, str. 109).
[button color=”#COLOR_CODE” background=”#COLOR_CODE” size=”medium” src=”https://adventisti.hr/media/pouke/pouka02-13.pdf”]Pouka[/button]
[button color=”#COLOR_CODE” background=”#COLOR_CODE” size=”medium” src=”https://adventisti.hr/media/pouke/pouka02-13-mladi.pdf”]Pouka za mlade[/button]