S gornje strane oblaka je uvijek sunce
Biti kršćanin znači biti sličan Kristu. Stoga je od najveće važnosti imati točnu predstavu o Kristovom karakteru, Kristovom životu i navikama. Ozbiljan kršćanin treba proučavati Kristova načela kako bi ih mogao nasljedovati.
Svaki pravi kršćanin može imati kršćansku ozbiljnost i istodobno biti vedrog duha i ljubaznog lica. Vedrina duha je jedna od pravih kršćanskih vrlina. Kršćanska vedrina znači sigurnost da smo pomireni s Bogom te nadu u vječni život Kristovom zaslugom. Ona također znači zadovoljstvo zbog sreće drugih, čistu savjest i radost u srcu.
Biti kršćanin znači biti najsretniji i najvedriji čovjek na ovom svijetu! Kršćanska vedrina je ptičja pjesma ljudske duše u obožavanju Stvoritelja, i skupljanje svih sunčanih zraka nebrojenih znakova Božje ljubavi. Ona je također traženje cvijeća miomirisnih dokaza Božjih blagoslova na livadama svojeg i tuđih života. Vedrina duše se u Bibliji naziva “stazom pravedničkom” i “veselim srcem”. O toj vedrini koja je svakim danom sve svjetlija i dublja Salomon piše: “A pravednička je staza kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana.” (Izreke 4,18)
Kršćanin treba njegovati vedrinu i podgrijavati dobro raspoloženje odbacujući mračne misli i potištenost. Ima mnogo toga što nas okružuje, a nije nam po volji. Ako naše lice neprestano pokazuje namrgođenost, čak i ako riječima ne pokazujemo zlovolju, onda ne samo da na put sebi i drugima stavljamo zapreke, nego i nanosimo štetu svojem i tuđem zdravlju. Namrgođenost, potištenost, žalost i uznemirenost ne mogu izliječiti nijedno zlo. Nepobitna je životna istina koju čitamo u Bibliji: “Veselo srce razvedrava lice, a bol u srcu tjeskoba je duhu.” (Izreke 15,13)
Mračne misli i osjećaji, turobna gledišta, zabrinutost i natmurenost oštećuju ne samo duševno, nego i tjelesno zdravlje. Koliko je puta gubitak apetita rezultat razočaranja, tuge i neveselih misli. Život je ono što načinimo od njega, i svatko nalazi ono što traži. Ako tražimo razloga da bismo bili nezadovoljni i žalosni, zlovoljni i srditi, tužni i nespokojni — i ako smo skloni uveličavati sitne poteškoće na putu svakodnevice — imat ćemo ih dovoljno da zamagle naše misli i naoblače naše odnose gdje god se krećemo. Tuga je gotova bolest, a kršćanska vedrina je najbolji lijek. Božja riječ ima pravo kad kaže: “Veselo je srce izvrstan lijek, a neveseo duh suši kosti.” (Izreke 17,22)
Kad pada kiša, kad se zamrači nebo, kad nema sunca, kršćanin zna da svaki oblak ima dvije strane, i da je s one gornje uvijek sunce! Ako na sve gledamo sa svjetlije strane, uvijek ćemo naći dovoljno razloga da budemo dobro raspoloženi i sretni. Ako se smiješimo, i drugi će nam se smiješiti. Ako govorimo ugodnim glasom i biranim riječima, izražavajući vedrinu i povjerenje, ono što dajemo, to će nam se i vratiti. Kad kršćanin izgleda sumoran, potišten i kao da su ga ostavili svi prijatelji, onda daje lošu sliku o svojoj religiji.
Ponekad se javlja mišljenje da je vedrina duha i duše nespojiva s dostojanstvom kršćanskog karaktera. Ali to je pogrešno! Nebo je uvijek radosno, i ako prikupljamo radosne zrake Neba i unosimo ih što je više moguće u svoje riječi i ponašanje, to ćemo više ugoditi našem nebeskom Ocu. Njemu nisu po volji plačljivost i jadikovke. Čak i kad je riječ o kajanju, Biblija kaže: “Ne tugujte, ne plačite! … Ne žalostite se: radost Gospodnja vaša je jakost.” (Nehemija 8,9.10)
Pravo shvaćanje ideala kršćanskog karaktera nikad ne vodi k zaključku da je kršćanstvo potrebno oblačiti u crninu samostanskih haljina i ograđivati se zidom natmurenosti, sumornosti, malodušnosti i izgubljenosti. Kršćanska religija zabranjuje zaziđivanje prozora da bi odaje izgledale mračne, mistične i tajanstvene poput gotskih katedrala. Nije li sâm Gospodin rekao Noi dok je gradio kovčeg spasenja za sebe i svoju obitelj: “Načini otvor za svjetlo.” (Postanak 6,16) Ako je kršćanin natmuren, malodušan i očajan, potrebna mu je izvorna biblijska religija. Riječi Biblije su “život onima koji ih nalaze i ozdravljenje svemu tijelu njihovu” (Izreke 4,22).
U Isusu Kristu je mir, radost i vedrina za sve uzraste i za svako životno doba. Kristova volja nije da budemo tmurnog raspoloženja, nestrpljivi, površni i sitničavi. Kršćani su uvijek bili djeca svjetlosti, i kao takvi oni znaju da je Božja volja da njeguju vedar duh i dobro raspoloženje. Što čini kršćanina bojažljivim i kukavičkim? To je ljubav prema sebi i osobnim zadovoljstvima. Dragovoljna služba Bogu i bližnjima stvara vedrog kršćanina, čija je religija puna svjetlosti nade i sunca povjerenja. O sunčanom sjaju prave kršćanske vjere apostol Jakov je pisao: “Smatrajte potpunom radošću, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje…” (Jakov 1,2) Sâm Gospodin Isus je u noći prije nego što će se predati svojim zlotvorima — pjevao! “Poslije pjevanja psalama iziđoše na Maslinsku goru.” (Matej 26,30)
U primjeru apostola Pavla, za vrijeme dok se nalazio u Solunu, može se vidjeti što znači kršćanska vedrina u životu pravog Kristovog sljedbenika. Iako je imao mnogo razloga da bude smrknutog čela, ovaj rječiti Kristov apostol se nikada nije natmurio i umorio dajući samoga sebe za djelo koje je ljubio. “Do ovoga časa”, piše on Korinćanima, “gladujemo i žeđamo, podnosimo golotinju i primamo udarce, bez stalnog smo boravišta i do iznemoglosti radimo svojim rukama. Vrijeđaju nas, a mi blagoslivljamo; progone nas, a mi strpljivo podnosimo.” (1. Korinćanima 4,11.12)
Pavao, jedan od najvećih učitelja koje je svijet imao, vedrim duhom obavlja i najviše i najniže dužnosti. Kad mu je u Kristovoj službi izgledalo da treba raditi svojim rukama, on je radio. Kad se našao u tamnici u Filipi u okovima, zajedno sa suradnikom Silom, on je pjevao! O njihovoj kršćanskoj vedrini stoji zapisano: “Oko ponoći Pavao i Sila molili su i pjesmom slavili Gospodina, a sužnji ih slušali.” (Djela 16,25) Njihova srca, ispunjena ljubavlju i vedrinom Kristovog karaktera, nisu bila osvetnički raspoložena prema svojim progoniteljima. Čak je i sâm tamničar zaželio njihovu mirnoću i vedrinu duha koju su pokazali u patnji i stradanju.
Kršćanska vedrina nalazi se i na stranama Starog zavjeta i nije ništa manja nego u srcima novozavjetnih kršćana. Dok je ležao u tamnici u Egiptu, Josip je svoje robovanje smatrao najvećom nesrećom u svojem životu. Ali uvidio je potrebu da se s vedrinom uzda u Gospodina kao nikada prije u svojem životu. Josip je sa sobom u Egipat poveo i Boga, i to je ubrzo postalo jasno svima oko njega. Njegova religija održala je njegovo raspoloženje ugodnim i njegovu dušu vedrom, bez obzira na nevolje. Josip je bio kršćanin sličan Kristu. Čim je izišao iz zatvora, pokazao se sav sjaj svojih kršćanskih vrlina u aktivnom i uspješnom radu. Tajna njegove vedrine bila je u povjerenju u Boga. Zar takva vjera nije i za nas dovoljan razlog da svim srcem prihvatimo kršćansku vedrinu u svojem životu?
Iz knjige Ljepota karaktera