U povodu Dana svih svetih

Svake godine mnogi vjernici, većinom katoličkog zaleđa, obilježavaju 1. studenoga kao Dan svih svetih. Približavanjem ovog dana ožalošćeni obilaze grobna mjesta svojih umrlih najmilijih, čiste ih i ukrašavaju cvjetnim aranžmanima, raznobojnim svijećama i lampama. Oni koji nisu tijekom godine podigli spomen-ploče preminulima, žurno odlaze klesarima te im posljednje dane listopada čine vrlo napetim kako bi sve poslove završili na vrijeme. Napetosti uvelike doprinose promjenjivi vremenski uvjeti koji otežavaju ostvarenje dogovorenih poduhvata. No, za ožalošćene niti vrijeme, niti sredstva nisu bitni jer Dan svih svetih se približava i pripreme moraju biti dovršene.

Dakako, ima i onih koji ne iz vlastitog uvjerenja, već zbog toga “što će reći ljudi” podliježu istim pripremama. Bili vjernici ili ne, mnogi s uzbuđenjem očekuju Dan svih svetih, dan kada se na poseban način sjećaju preminulih osoba. U večer 31. listopada groblja, uobičajeno mračna i nemila mjesta, pretvaraju se u dojmljive prostore obasjane sjajem tisuća svijeća. Nije rijetkost vidjeti i znatiželjne građane i turiste koji, iako sami nisu ožalošćeni, odlaze prisustvovati nesvakidašnjem zadivljujućem izgledu groblja. Unatoč svoj idiličnosti prizora, ne može nam promaknuti zaključak o prolaznosti života. Nevjerniku ovi običaji i obredi mogu izgledati poput slavljenja prolaznosti. Ipak, iza svega toga postoje povijesni i teološki ili vjerski razlozi.

Povijesna pozadina Dana svih svetih

Prvi spomen održavanja sličnog blagdana nalazimo u dijelu istočnog kršćanstva, a povezano je s Efraimom (359.) i Ivanom Zlatoustim (411.), uz praznovanja u čast mučenicima koje su rimski imperatori pogubili zbog vjere. Spominju se dva datuma, 13. svibnja (Efraim) i prva nedjelja nakon Duhova (Zlatousti). Oba datuma pronalaze se i u dijelu zapadnog kršćanstva, u propovijedi Maksima Turinskog (nedjelja poslije Pedesetnice), te kod proslave predaje rimskog Panteona, kojega je papi Bonifaciju IV. darovao imperator Foka. Svečanost je održana 13. svibnja, a papa je Panteon nazvao Sveta Marija i Mučenici. Obljetnica te proslave počela se ponavljati iz godine u godinu.

Teško je odrediti stvarni začetak blagdana Svih svetih, no postoji nekoliko mogućnosti. Prva se povezuje s proslavljanjem mučenika, koje se uvođenjem kanonizacije (proglašavanjem svetaca) primjenjuje na poznate i nepoznate svece. Druga se povezuje s poganskim praznikom Lemuria (umirivanje duhova mrtvih1), koji se obilježavao 9., 11. i 13. svibnja. Iako postoji naznaka kako se promjena s 13. svibnja na 1. studenog dogodila još u 8. stoljeću, za vrijeme Grgura III., ipak ostaje potvrđeno da se promjena dogodila u 9. i 10. stoljeću, kad je 1. studeni ubrojen u Natale omnium sanctorum (Rođenje svih svetih). Po Sikardu od Cremone (1255), Grgur VII. (1073.—1085.) je zabranio praznovanje 13. svibnja te potvrdio 1. studenog kao Dan svih svetih. Ali 13. svibnja nestaje iz liturgisjkih knjiga tek u 12. stoljeću.

Promjena datuma tog blagdana ima dva moguća razloga. Prvi objašnjava kako je vrijeme svibnja bilo nepodobno za mnoštvo hodočasnika koji bi na blagdan dolazili u Rim, te se stoga promijenio na 1. studenoga. Drugo mišljenje pretpostavlja začetak blagdana u Irskoj, gdje se 1. studenoga smatrao podobnim datumom jer se tada obilježava početak keltske zime. Smith daje još jedan mogući razlog: kako je Dan svih svetih na 1. studenoga kršćanski odgovor na druidski blagdan mrtvih Samhain.2

Povijest nam daje uvid u moguću teološku pozadinu za nastanak ovog praznika.

Teološka pozadina Dana svih svetih

Teološko objašnjenje ovog blagdana ovisi o tome koju ćemo pretpostavku o nastanku ovog blagdana prihvatiti. Ukoliko Danu svih svetih pridodamo pogansko zaleđe, možemo ustvrditi kako je taj dan samo kršćanski oblik poganskih blagdana (u prvom slučaju Lemuria, u drugom Samhain). Ovako shvaćen sinkretistički blagdana sa sobom nosi i teološke implikacije koje nam ukazuju na postojanje duhova, odnosno duša umrlih koje na neki način treba umilostiviti. Po tome nakon što umru, ljudi nastavljaju živjeti u obliku nematerijalnih bića, duhova.

Ukoliko prihvatimo drugu mogućnost nastanka Dana svih svetih, moramo se pozabaviti teologijom svetaca. Tko su sveci i kako ljudi postaju svecima?

Kanonizacija ili proglašavanje svetaca

Kanonizacija svetaca jest proces u kojem papa proglašava vjernika katolika “koji je u životu, smrti i nakon smrti uživao reputaciju svetosti živeći po svim kršćanskim vrlinama na herojski način; ili je uživao reputaciju mučenika jer je vrlo blisko slijedio Krista i žrtvovao svoj život u činu mučeništva.”3 Kanonizacija pod intervencijom rimskih papa dobila je strukturiranu i pravnu vrijednost tek za doba Grgura IX., 1234. godine. Kongregacija Obreda, koja je osnovana 1588. godine pod Sikstom V., doživjela je nekoliko reformi. Ona, započeta od strane Pavla VI. završena je za pontifikata Ivana Pavla II., 1983. godine, i današnji naziv obreda jest Sveta kongregacija za kauze svetaca.4 Kandidat za sveca također treba biti poznat kao onaj čijim su posredstvom vjerujući (u njegovoj okolini) naišli na Božju milost i naklonost. Tako proglašeni sveci nailaze na štovanje vjerujućih, jer se osnova za njihovo štovanje pronalazi u “prepoznavanju nadnaravne izvrsnosti tih članova Krista proglašenih od strane Crkve, koji se sada nalaze na nebu”.5 Sveci prema O’Neillu posreduju za žive, kao i za duše u čistilištu.6

Implikacije ovakvog teološkog promišljanja vode nas do zaključka da uistinu, nakon što čovjek umre, duše umrlih nastavljaju živjeti, baš kao što su to sugerirali i poganski blagdani (Lemuria i Samhain). Jesu li pogani, prema tome, imali ispravno shvaćanje čovjekovog stanja nakon smrti? Da bismo se što više približili Kristovom učenju, pogledat ćemo što nam o stanju umrlih kaže Biblija.

Stari i Novi zavjet o stanju umrlih

Da bismo ispravno razumjeli što se događa s dušom nakon smrti, potrebno je ispravno razumjeti sam pojam i značenje duše. Potraga za tim vodi nas samom početku Biblije, izvještaju od stvaranju čovjeka. U Postanku 2,7 piše: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.” U retku postoje tri bitna elementa: zemaljski prah, dah ili duh)života i živa duša[7]. Kad bismo trebali načiniti formulu na temelju ovog retka, ona bi izgledala ovako:  tijelo od praha zemaljskog + duh života = živa duša (biće). Biblijski pogled na konstituciju čovjeka odbacuje svaki dualizam, neovisni život duše od tijela, jer po njoj je duša živa produkt spajanja tijela (tvari ili materije) i duha života (neki to nazivaju životnom energijom). Kad duh života napusti tijelo, i tijelo i duša prestaju biti živima. Životni duh jest sila božanskog podrijetla. Duh se po smrti vraća Stvoritelju i Darovatelju života.

O tome nam svjedoči i izvještaj o smrti samog Isusa Krista. Evanđelist Ivan o tome piše sljedeće: “A kad je Isus uzeo ocat, reče: ‘Dovršeno je.’ Tada nakloni glavu i preda duh.” (Ivan 19,30) Iz znatiželje možemo zapitati što znači da je Isus predao svoj duh? Na ovo možemo odgovoriti pitanjem: Možemo li platiti (dati, predati) porez svom prijatelju na njegov privatni račun? Dakako, bilo bi začuđujuće i pomisliti učiniti takvo nešto. Zbog čega? Iz jednostavnog razloga što porez pripada državi u kojoj živimo, te ga samo njoj možemo predati. Isto je i sa duhom života. Jedino je Bog Darovatelj života, i jedino se Njemu može predati životni duh u nama. Isus je predao duh života Ocu, i ljudskom prirodom prestao je biti živim bićem. Tijelo se, budući da je načinjeno od zemaljskog praha, po smrti vraća odakle je i došlo. Ovo potvrđuje i Propovjednik: “I prah se vrati u zemlju onako kako je bio, i duh se vrati k Bogu koji ga je dao.” (Propovjednik 12,7) Kakvo je dakle, stanje mrtvih prema Bibliji?

Propovjednik nam i o tome progovara. “Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi, i mržnje, i zavisti, i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem.” (Propovjednik 9,5.6) Pisac dalje nastavlja: “I što god nakaniš učiniti, učini dok možeš, jer nema ni djela, ni umovanja, ni spoznaje, ni mudrosti u podzemlju (Šarić: ‘u carstvu mrtvih’) u koje ideš.” (Propovjednik 9,10)

Novi zavjet (kao i neki tekstovi Starog zavjeta) o smrti govori kao o snu. Kad se Isus suočio sa smrću kćeri predstojnika sinagoge i svojeg prijatelja Lazara, ustvrdio je kako oni “spavaju” (vidi Luka 8,49-56 i Ivan 11,11). Što se, dakle, događa umrlima? Po onome što Biblija uči, mrtvi nemaju svijest o ičemu što se zbiva oko njih. Tako se čini pogrešnim naukom vjerovanje u čistilište, raj i pakao, jer po takvom nauku duše nastavljaju živjeti. Ovakav nauk je u kršćanstvu nastao pod utjecajem platonističkog dualizma. Iako se kršćanstvo u početku borilo s gnostičkim dualizmom, čini se da se niti danas nije potpuno izborilo s njim.

Biblija uči: nema neposrednog života poslije smrti, niti u materijalnom, niti u nematerijalnom svijetu (svijetu duhova). No, čemu se onda nadati? Primijetite da nije rečeno “nema života poslije smrti”, već “nema neposrednog života poslije smrti”. Upravo nada u nešto bolje od ovoga što imamu u zemaljskom životu kršćane — kršćanima (barem bi tako trebalo biti). No, ne nada u neka izmišljena stanja umrlih, koja se vrlo lako mogu pretvoriti u manipulaciju,[8] već u Kristovo obećanje: “Idem pripraviti vam mjesto. I kad odem i pripravim mjesto, opet ću doći i uzet ću vas k sebi, da i vi budete gdje sam ja.” (Ivan 14,2-3)

Na što je Isus mislio kad je rekao da će nas uzeti k sebi?

Iako mnogi tvrde kako je uskrsnuće učenje Novog zavjeta, zanimljivo je primijetiti kako već i najstarija biblijska knjiga, Knjiga o Jobu, ulijeva nadu da smrt nije završna točka na predmet čovjekove egzistencije. Job, poznat kao jedan od najvećih patnika u Bibliji, usred svoje patnje izjavljuje sljedeće: “Ali znam sigurno da moj Otkupitelj živi, i da će se onda dići nad prahom. Tada će ova moja koža opet biti oko mene, iz svojega vlastitog mesa gledat ću Boga. Jest, ja isti, ja ću ga gledati; moje vlastite oči vidjet će ga, ne kao kakav stranac; to je sva čežnja mojega srca.” (Job 19,25-27).

Još jasnije o ovoj nadi govori prorok Daniel: “Mnogi od onih koji spavaju u zemaljskom prahu, probudit će se: jedni na vječni život, drugi na vječnu sramotu i prijekor.” (Daniel 12,2) Dakle, nakon smrti, tog “sna u prahu”, doći će vrijeme kad će se svi probuditi (čitaj: oživjeti). Ponovno vraćanje iz smrti u život nazivamo uskrsnućem. U tome je moćna nada Kristovog uskrsnuća, jer i mi danas, kao i Job nekoliko tisuća godina ranije, možemo uzviknuti: “Znam sigurno da moj Otkupitelj živi.” Budući da je Isus Krist živ, znamo da je istinito obećanje da je otišao pripraviti nam mjesto i da će doći po nas. Tek po Kristovom povratku nastupit će “život nakon smrti”, ali ne u nekom drukčijem stanju, već uskrsnućem i tijela i duše. Pavao o tome piše: “Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji su usnuli u Isusu dovesti s njime. … Jer će sam Gospodin na dani znak, na arkanđelov glas, na zvuk Božje trube sići s neba, i umrli u Kristu će najprije uskrsnuti. Onda ćemo mi koji živimo, koji smo ostali, biti zajedno s njima uzeti u oblake, ususret Gospodinu u visine, i tako ćemo svagda biti s Gospodinom.” (1. Solunjanima 4,14.16-17)

Budući da smo zaključili kako nema neposrednog života nakon smrti, kao što to pretpostavlja teologija Dana svih svetih, što bi to moglo značiti za naše razumijevanje svetaca?

Tko su sveci u Bibliji?

Postoje dvije osobe koje, kako Biblija navodi, nisu iskusile smrt već su Božjim djelovanjem postali dionici vječnog života. To su Henok i Ilija. Mojsije je doživio smrt, ali je uskrsnućem dobio vječni život. Po opisu njihovog života, svakako bi im odgovarao opis svetaca. No, niti u jednom od ovih slučajeva nije spomenuto da im se itko klanjao ili im se molio. Biblija ne spominje niti jedan slučaj da su vjerski poglavari izabranog izraelskog naroda proglasili nekoga svetim nakon njegove smrti, u smislu da treba postati osobom obožavanja. S druge strane, novozavjetni pisci svecima nazivaju žive osobe. Najjasniji tekst koji govori o tome nalazi se u Rimljanima 8,27: “A onaj koji ispituje srca, zna što je želja Duha, jer po Božjoj volji posreduje za svete.” U 26. retku Pavao piše kako “Duh posreduje” i “za nas”. Dakle, mi, živući vjernici, kao i takozvani sveci trebamo isto posredovanje Božjeg Duha. Ovaj redak svjedoči protiv učenja da su sveci oni koji trebaju posredovati za nas, kao što to uči teologija štovanja svetaca.

Kako onda razumjeti svetost? Najbliže ispravnom razumijevanju svetog jest smisao posvećnog, odnosno odvojenog za nešto posebno. Svete stvari u Svetištu nisu same po sebi imale nadnaravnu osobinu, već su one odvojene, namijenjene, posvećene za određenu svrhu ili simboliku. Time i sveci nemaju sami po sebi neku nadnaravnu osobinu nadtjelesnosti, već su sveti oni koji su odvojeni (posvećeni) za Krista. To svakako nisu samo ljudi koji se na papiru nazivaju kršćanima, već oni koji svojim životom nastoje dostojno posvjedočiti Krista. I mi možemo biti sveti ukoliko svoj život stavimo u službu Krista. Ali to ne znači da trebamo imati štovatelje. Klanjati se treba jedino Bogu (vidi Izlazak 20,2-6; Otkrivenje 19,10).

Budući nema dokaza da su dobri ljudi koje je Crkva proglasila svecima uskrsnuli na vječni život i budući su oni ista stvorenja kao i mi te da svi potrebujemo Kristovo zastupanje, nepotrebno je i besmisleno upućivati molitve i štovanja njima. Po Bibliji, oni “snom” čekaju dan uskrsnuća kada će Krist jedne pozvati u vječni život, a druge u vječnu smrt.

Stvarnost velike borbe

Čemu se onda možemo poučiti iz Dana svih svetih, kad smo zaključili da sveci još uvijek nisu dionici vječnog života (dakle nisu živi) i kad smo zaključili da duša čovjeka po smrti ne lebdi u nekoj međurealnosti, već i sama umire?

Iako prema ovim spoznajama svetkovanje Dana svih svetih gubi na legitimnosti i značaju, ipak se od njega nečemu možemo poučiti. Poruka se nalazi u onome što je prethodilo razmišljanju o svecima i kanonizaciji, a to je mučeništvo. Svi Kristovi apostoli, osim Jude (koji si je sam presudio) i Ivana (koji je umro prirodnom smrću u izgnanstvu) završili su život mučeničkom smrću. To nam ne govori ni o kakvoj idiličnoj slici kršćanstva. Ono nam govori o stvarnosti velike borbe između Dobra i Zla koja se vodi za svakoga od nas. Upravo ta spoznaja, da su mnogi, bez obzira na poteškoće i posljedice, bili spremni položiti svoj život zbog vjere, daje i nama razloga i poticaja da preispitamo svoje stavove i vidimo koliku ulogu vjera imam u našem životu. Bismo li i mi bili spremni umrijeti za svoju vjeru?

Krv mučenika bezbrojno je puta svjedočila o nepokolebljivom uvjerenju u Istinu. U tom smislu svakako treba odati priznanje mnogima koji su svojim životom i svojom smrću posvjedočili o snazi vjere. Ali upravo zbog njih, ali ništa manje i zbog nas, napisane su sljedeće riječi u Otkrivenju 21,4: “I obrisat će Bog svaku suzu s njihovih očiju, i više neće biti smrti, ni tuge, ni vike, ni boli neće biti više, jer prvo prođe.” Svaka patnja i bol nestat će Kristovim povratkom i uništenjem zla. To je nada da ćemo susresti naše najbliže, kada ih Krist po uskrsnuću podigne u vječni život. U vječnom životu nećemo sresti sve nama bliske osobe jer još za života nisu izabrali put koji vodi u Život. U suprotnom, strahota grijeha i Zlog ne bi bila toliko jasna i bila bi relativna. No, u ovoj borbi nema relativnosti. Kao što će predstavnik zloće i grijeha, Sotona, time što je zaveo mnoge podanike, dijeliti s njima sudbinu vječne smrti; tako će i Krist, zadobivši svoje vjernike, dijeliti s njima vječni život. A za takav život se vrijedi boriti, čak i pod cijenu privremene smrti.

Neizbježna pitanja i jedini pravi odgovor

Značaj Dana svih svetih u našoj kulturi potiče nas da o tome razmišljamo i da postavljamo pitanja na koja kao kršćani, ali i kao ljudi, trebamo znati odgovor. A to su: odakle dolazimo i kamo idemo? Teologija Dana svih svetih, bez obzira koji začetak ovog praznika prihvatili (poganski ili kasno-katolički), vodi nas jednom zaključku, a to je da čovjekova duša neposredno nakon smrti nastavlja živjeti (te, ukoliko je vezana karakteristikama svetog života, nastavlja živjeti u raju posredujući za žive). U razvoju ove teologije vidimo utjecaj grčkog dualizma. Ovakvo tumačenje dovelo je do velikih manipulacija spasenjem tijekom Srednjeg vijeka, gdje su se samo bogati i povlašteni imali priliku otkupiti i biti otkupljeni. Biblija, baš suprotno, govori o prilici za spasenje, bez obzira na ikakve različitosti. Ona nam objašnjava da naše podrijetlo potječe od samog Boga, da neposredno nakon smrti naša duša ne nastavlja živjeti (ona “spava”), te da nakon smrti možemo očekivati vječni život uz pomoć uskrsnuća na dan povratka našeg Gospodina Isusa Krista.

Budući da podrijetlo tražimo u Bogu Stvoritelju, budućnost iščekujemo u Bogu Spasitelju, a tako i naša sadašnjost treba biti oruđe u rukama Boga Svedržitelja. Jedino se život posvećen Bogu, čak i pod cijenu privremene smrti, može nadati milini vječnog života s Kristom i spašenima.

David Čiplić