“A ako vi pripadate Kristu, onda s te Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.” (Galaćanima 3,29)
Za Abrahama je zapisano da “postade Božji prijatelj” (Jakov 2,23), da “bude otac sviju koji vjeruju” (Rimljanima 4,11). …
Abrahamu je bila ukazana velika čast, da bude otac naroda koji su stoljećima bili čuvari i povjerenici Božje istine za svijet, naroda kroz koji će dolaskom obećanog Mesije svi narodi na Zemlji biti blagoslovljeni. (Patrijarsi i proroci, str. 110)
Okolni su narodi poštovali Abrahama kao moćnog kneza, mudrog i sposobnog vođu. On svojim susjedima nije uskraćivao svoj utjecaj. Njegov je život i karakter, sasvim različit od života obožavatelja kipova, vršio očit utjecaj u prilog istinitoj vjeri. Njegova je odanost Bogu bila nepokolebljiva, dok je njegova mudrost i dobrohotnost nadahnjivala povjerenje i prijateljstvo, a njegova neizvještačena veličina ulijevala poštovanje i čast.
On nije čuvao svoju vjeru kao dragocjeni kamen koji treba ljubomorno čuvati i u kojem isključivo uživa onaj koji ga posjeduje. Istinska se vjera tako ne može čuvati jer se takav duh protivi načelima Evanđelja. Sve dok Krist stanuje u srcu nemoguće je prikriti svjetlost njegove prisutnosti ili je ugasiti. Naprotiv, ona će postajati sve sjajnija i sjajnija kako dan za danom blistave zrake Sunca Pravde rastjeruju magle sebičnosti i grijeha koje okružuju našu dušu.
Božji je narod Njegov predstavnik na Zemlji i On želi da oni budu svjetlost u moralnoj tami ovog svijeta. Rasuti diljem Zemlje, u gradovima, velegradovima i selima oni su Božji svjedoci, protočnici kroz koje On nevjernom svijetu prenosi znanje o svojoj volji i čuda svoje milosti. Njegov je plan da svi oni koji sudjeluju u spasenju budu Njegovi misionari. Kršćanska pobožnost predstavlja mjerilo prema kojemu svijet prosuđuje o Evanđelju. Kušnje koje se strpljivo podnose, blagoslovi koji se primaju sa zahvalnošću, krotkost, ljubaznost, milost i ljubav koji se redovito pokazuju jesu svjetlost kojom pred svijetom blista karakter otkrivajući suprotnost spram tame koja dolazi iz sebičnosti srca. (Isto, str. 103,104)