Što možemo naučiti?
Najsmrtonosnija pandemija u suvremenijoj povijesti bila je gripa 1918. i 1919. godine. Većina konzervativnih procjena pokazuje da je umrlo više od pedeset milijuna ljudi. Pogrešno su je prozvali španjolskom gripom, jer bi je trebalo zvati američkom gripom (ona sigurno nije potjecala iz Španjolske). Povjesničar i vodeći stručnjak John Barry pratio je početak epidemije u seoskim područjima Kanzasa. Jednostavnost tada suvremenog prijevoza, posebno američkih željeznica, omogućila je virusu besplatnu vožnju i potajno prodiranje u mjesta i gradove širom svijeta.
Ono što je činilo ovu pandemiju toliko uznemirujućom bila je činjenica da je pogađala mlade i zdrave. Ljudi bi umirali u roku od dvadeset i četiri sata nakon pojave prvih simptoma. Bolnice su uskoro bile preplavljene. Ljudi su doslovno umirali od gladi, jer su im se prijatelji i susjedi bojali donijeti hranu. U nekim gradovima trupla su se slagala u kuće, na trijemove i na ulice, a kako se broj smrti povećavao, kopale su se masovne grobnice.
Vojnici koje su 1918. novačili za Prvi svjetski rat raširili su gripu po cijelom svijetu dok su putovali u Europu. Plovili su na pretrpanim brodovima za prijevoz vojske — savršenom uzgajalištu virusa — tako da se do pristajanja pandemija već proširila među njima. Zaraza nije štedjela nikoga i napala je obje zaraćene strane, dok se rat nije polako zaustavio.
Patriotizam je pobijedio nad skrbi za javno zdravstvo. Odgovorni su uglavnom izbjegavali razgovarati o tome, ili su se pretvarali da gripa ne postoji. U jednom su razdoblju osuđivani svi koji su javno raspravljali o njoj. Manjak točnih izvješća značio je da se glasine i dezinformacije brzo šire. Jedna od takvih glasina, primjerice, pretpostavljala je da je bolest odaslana s njemačkog broda kao biološko oružje. Još su tragičniji bili javni skupovi u svrhu prikupljanja novca za ratne obveznice. Jedan takav skup za javni zajam održan u Philadelphiji, unatoč upozorenjima liječnika, pokrenuo je više od 200.000 ljudi koji su preplavili ulice. Uslijedila je javnozdravstvena katastrofa dok se gripa proširila na tisuće žrtava diljem grada, ubijajući na stotine svakog dana. Povjesničari procjenjuju da je nakon ovog događaja umrlo više od 15.000 ljudi.
Odgovori adventista
Kako su se adventisti odnosili prema ovoj javnozdravstvenoj krizi?
Pandemija gripe 1918.—1919. prošla je kroz tri glavna vala dok je bolest posvuda zavladala. Drugi od triju valova pokazao se najsmrtonosnijim, i vrhunac mu je bio upravo kad se rat bližio svojem kraju u listopadu 1918. godine. Do tog trenutka adventisti su znali da su usred krize. Zapisnici crkvenih odbora ukazuju na tu činjenicu. Adventistička škola za djecu Indijanaca (The Adventist school for Native American children), izgubila je učitelja zbog takozvane “španjolske” gripe. Crkveni dužnosnici izradili su planove za izvanredne okolnosti za velika crkvena događanja, uključujući zakazanu biblijsku konferenciju koja je, nakon ranijeg odlaganja zbog rata, ponovno odgođena do ljeta 1919. godine. Slično tome, crkveni dužnosnici napravili su dodatne planove za izvanredna stanja za održavanje
jesenskog sabora 1919. godine u Lječilištu Boulder-Colorado. Dužnosnici su bili zabrinuti da neće biti dovoljno mjesta zbog velikog broja pacijenata, pa su izrađivali dodatne planove da Lječilište drže i u obližnjem Denveru, koji je imao prikladan prijevoz i hotelske sobe. Nisu željeli ometati napore u pomaganju oboljelima.
Do 11. listopada 1919. godine, dok je bio u tijeku treći val epidemije, dužnosnici Generalne konferencije donijeli su rezoluciju pod nazivom “Organiziranje crkava za hitni rad”. Preporučili su da “u vrijeme epidemije, ili drugih ozbiljnih zdravstvenih stanja, crkvene konferencije mogu učiniti sve što je moguće kako bi okupile mjesne crkve i pripremile ih za potrebe služenja narodu i pružile pomoć drugima, pozivajući sve raspoložive liječnike i medicinske sestre da poučavaju i usmjeravaju se u takav rad — pružanje hitnih potreba što brže i sa što više obzira, u skladu s okolnostima”.
Poziv na akciju
Jedan od najglasnijih poziva na djelovanje stigao je od W. A. Rublea, tajnika Odjela za zdravstveno-misionarski rad Generalne konferencije. Priznao je da svijet “prolazi kroz jednu od najrasprostranjenijih i najrazornijih ikad doživljenih pandemija”. Adventisti nisu bili imuni na ovu bolest i, usprkos pozivu svakog zdravstvenog stručnjaka za pomoć, zdravstveni sustav je bio preopterećen. Ruble je upozorio na neke adventiste koji su se smatrali “svetijima nego što su drugi”, navodeći svoju imunost na bolesti “kao dokaz vlastite pravednosti, pripisujući nesreće svojega brata nedostatku njegove vjernosti”. Takvi ljudi nisu bili ništa drugo do “osobenjaci” zdravstvene reforme. Ruble je nadalje upozoravao na one koji su prebrzo donosili zaključke, poput one da je ta pandemija “predvodnik velikih nevolja koje će se dogoditi u posljednjim danima”.
Umjesto toga, Ruble je pozvao adventiste da to vide kao priliku “za objavljivanje Evanđelja svijetu”. Kako su crkve i škole bile zatvorene, putovanje ograničeno, a suradnicima odbijena povlastica za prodaju knjiga, izazvao je crkvu: “Što nakon gripe? Što će adventisti sedmog dana učiniti da budu spremni za takve kušnje?” Predložio je da, budući da su bolnice prenapučene, svaki adventistički dom može postati središte zdravstveno-misijskog rada, poučavanja i služenja drugima.
“Tijekom ove epidemije”, primijetio je, “svaki je adventist sedmog dana imao deset puta više mogućnosti za služenje nego što bi bilo u uobičajenim okolnostima. Kakva je to prilika za misijski nastup i primjenu one čiste religije o kakvoj govori Jakov! Ali neki su se toliko bojali zaraze i bolesti, da su se suzdržali od pružanja pomoći unesrećenima. … U iskustvima kroz koje upravo prolazimo ruše se društvene i sve druge prepreke.” I što sad? “Neka svaki adventist sedmoga dana postane zdravstveni misionar.”
Primjena
Dobar primjer načina na koji su adventisti odgovorili dogodio se u Hutchinsonovom teološkom seminaru u Minnesoti. Polovina od stotinu i osamdeset studenata podlegla je bolesti. Seminar je uveo samoizolaciju, stavljajući studente koji bi se razboljeli u karantenu, te se sve usredotočilo na jačanje imunosnog sustava zdravom prehranom i
oblogama postavljanim na grudi i trbuh. Nakon što bi se studenti i osoblje oporavili, svaki je pacijent bio pod karantenom dodatnih pet dana kako bi se izbjeglo širenje bolesti. Škola je poduzela korake da se pobrine i za ljude u društvenoj zajednici.
Danas stručnjaci znaju da je dio onoga što je učinilo epidemiju tog doba tako smrtonosnom bio pad imunosnog sustava kod ljudi. Čak i bez ovog znanja, zdravstveni misionari učinili su najbolje što su mogli kako ne bi dopustili da ih bolest zaustavi u pomaganju onima oko njih.
Društveno distanciranje primjenjivalo se još od drevnih vremena, ali dio onoga što je ”španjolsku gripu” učinilo tako smrtonosnom bio je strah koji je obuzeo ljude, te su prestali pomagati drugima koji su očajnički trebali hranu i zdravstvenu njegu. Društveno distanciranje, zajedno s naporima na provedbi dobre higijenske i zdravstvene reforme, doprinijelo je na vrlo konstruktivan način da su se tijekom pandemije olakšale patnje ljudi.
Iako adventisti zasigurno nisu bili imuni, oni koji su slušali njihove savjete općenito su bolje prošli. Adventisti su razvili brojne članke i okružnicu ili traktat (malenu knjižicu) pod jednostavnim naslovom: Epidemije; kako ih prebroditi. Ta je knjižica odmah postala najtraženija i najprodavanija. Ljudi u cijeloj zemlji su tako, u nemogućnosti liječenja, naučili kako primijeniti hidroterapiju i druge oblike jednostavnih zdravstvenih postupaka kod kuće, koji su im pomogli u oporavku.
Adventisti, koji su do tada već bili poznati kao zdravstveni reformatori, snašli su se usred pandemije i iskoristili zlatnu priliku da dosegnu ljude oko sebe.
Dr. sc. Michael W. Campbell, profesor na Southwestern Adventist University, Keene, Teksas.