U ovom članku pokušat ću ocijeniti uskladivost adventističke teologije s naučavanjem da je Zemlja stara milijarde godina i s tom kozmologijom. [1]Ovdje se bavimo pitanjima kao što su: Može li Adventistička crkva prihvatiti ili prilagoditi jedan od mnogih “modela o podrijetlu” koji usklađuju kršćanstvo s evolucijom? Može li Crkva uskladiti biblijsko stvaranje s evolucijskom pričom o dugim razdobljima ne mijenjajući svoju bit i teološki sustav? Je li evolucijsko razmišljanje uskladivo s unutarnjom logikom adventističke teologije o “velikoj borbi između Krista i Sotone”?Da bismo ostvarili ovaj cilj, istražit ćemo neke sistematske posljedice koje proistječu iz napuštanja povijesno-doslovnog značenja prvog poglavlja Postanka. Počet ćemo s razmatranjem prirode samog problema i onda se usmjeriti na biblijsku povijest, Božje postupke i unutarnju logiku i suvislost ovih teoloških ideja. Na kraju ćemo obratiti pozornost na hermeneutičku ulogu koju kozmologija ima u oblikovanju teološkog razmišljanja.
Narav problema
Predmet koji razmatramo nije može li adventistička teologija uskladiti 1. poglavlje knjige Postanka s evolucijom, već uklapa li se evolucija u cjelokupni sustav biblijske teologije. Ukratko, jesu li šest dana od po dvadeset četiri sata iz Postanka 1 bitni sastojak biblijske religiozne istine i mogu li se s njome uskladiti?
Neki adventisti tvrde da je adventistička teologija uskladiva s evolucijskom poviješću. Uskladiti teoriju o evoluciji s adventističkom/ biblijskom teologijom za njih znači tumačiti Postanak 1 teološki, odnosno nedoslovno. [2] Oni koji tako razumiju izvještaj u Postanku, smatraju da bi tim ustupkom adventistička teologija i doktrina ostale ne samo nepromijenjene, već bi postale “prihvatljive” za one koji su uvjereni u istinitost ideje o evoluciji. Tako bi se poboljšala intelektualna vjerodostojnost Crkve i povećala njezina privlačnost.
Ovakvo gledište pretpostavlja da povijest podrijetla života koja obuhvaća veliko vremensko razdoblje ne remeti teološke istine Svetog pisma ili sustav adventističke teologije i vjerovanja. Kad se radi o teološkom razumijevanju stvaranja, prema tom gledištu vrijeme nije bitno. Ali ako na osnovi znanstvenog i metodološkog osvjedočenja adventisti prihvate evolucijske ideje o dugim razdobljima, oni će morati uskladiti ne samo Postanak 1, nego i čitav sustav adventističke doktrine.
Oni koji smatraju da se biblijsko stvaranje i evolucijska teorija o dugim vremenskim razdobljima mogu uskladiti, zaboravljaju da je u biblijskom razmišljanju vrijeme bitno. Ono je osnovna povijesna kategorija u kojoj Bog djeluje u ljudskom vremenu i prostoru. Istina biblijske religije najčešće je ispričana doslovnim povijesnim izrazima.
Ako je u biblijskoj teologiji vrijeme bitno, evolucijska teorija o dugim vremenskim razdobljima sukobljava se s čvrsto povezanim povijesnim sustavom biblijskog razmišljanja. Pod urođenim ili sustavnim izrazom biblijske misli i stvarnosti, evolucijska verzija povijesnog razvoja ne može se održati bez ozbiljnog narušavanja pa čak i uništenja srži i osnove biblijske istine. Zbog toga Božje djelovanje u povijesti ne može slijediti evolucijske uzorke.
Božja povijest ne može (i ne bi smjela) biti usklađena s evolucijom.
Preinačivanje biblijske povijesti
Slažem se s potrebom da Postanak 1 čitamo teološki i da prihvatimo bogatstvo koje proizlazi iz takvog čitanja. Ali moramo shvatiti da postoje jako različiti načini teološkog čitanja Postanka 1. [3] Teološka tumačenja Postanka proizlaze iz našeg prethodnog razumijevanja Božje naravi i Njegovog djelovanja u stvorenom vremenu. Mnogi, ako ne i većina kršćanskih teologa, izvode svoje shvaćanje Božje stvarnosti iz grčke metafizike, prema kojoj je “konačna” stvarnost bezvremenska. Budući da bezvremenski Bog ne djeluje izravno unutar povijesnih zbivanja, možemo razumjeti zašto se prema ovakvom gledištu ne može pomiriti povijesno i teološko.
Također možemo shvatiti zašto za većinu kršćanskih teologa evolucijsko preinačivanje povijesti ne mijenja teološki (religiozni) sadržaj. Takav pristup njima dopušta da usklade stvaranje s evolucijom, odvajajući teološki (religiozni) sadržaj Postanka 1 (njegovu istinu) od njegovog povijesnog omotača (priče).
Zbog toga razdoblje od šest dana po dvadeset četiri sata opisano u Postanku 1 i povijesni proces što ga tekst opisuje, ovi teolozi odbacuju kao “neteološki” pa je Božji čin stvaranja uklonjen iz povijesnog i premješten u teološko područje.
Odlučno odbacujući bezvremensku definiciju stvarnosti kako je izražena u grčkoj metafizici adventistički teolozi ne čitaju Sveto pismo iz perspektive grčke metafizičke bezvremenosti, već iz biblijskog shvaćanja da je Bog prisutan i da djeluje u povijesti čovjeka.
Za njih Bog Svetog pisma nije bezvremenski, već beskonačno i analogno vremenski. On stvara i spašava djelujući izravno u nizu prirodnih i ljudskih povijesnih događaja. Zbog ovog hermeneutičkog razloga adventisti, kad teološki čitaju Postanak 1, oni vide Boga kako stvara naš planet u povijesnom razdoblju od sedam dana od po dvadeset četiri sata koji slijede jedan za drugim.
Ovaj redoslijed povezanih božanskih postupaka tvori dio ne samo povijesti o Bogu, već i povijesti našeg planeta. Pri stvaranju Bog vrši božansko djelo u povijesnom razdoblju unutar stvorenog vremena. U tom su smislu Bog i Njegovo djelovanje na ovom planetu nerazdvojivi.
Međutim, svi pokušaji da se teologija uskladi s evolucijom počinju s prihvaćanjem evolucionističkog prepravljanja povijesti čovječanstva kako je opisana u Postanku i kako se stvarno zbila. Budući da evolucionistički orijentirani paleontolozi, geolozi i biolozi, primjerice, povijesnu stvarnost iz Postanka smatraju “pričom” koja se ne uklapa u “činjenice” kako ih oni razumiju, većina kršćanskih teologa, prihvaćajući grčko bezvremensko razumijevanje stvarnosti, ozbiljno razmišlja o odbacivanju biblijske povijesti. Za njih mijenjanje povijesti nije teološki važno jer Bog ne djeluje povijesno, već duhovno i bezvremenski.
Kad teolozi vjeruju da se Božji čin stvaranja nije dogodio u povijesti, oni se osjećaju slobodnima da biblijsku povijest o stvaranju proglase mitom, [4]sagom [5] ili književnim djelom. Problem je što stvarna unutarnja logika teološkog razmišljanja pokazuje da ako se odbaci biblijska povijest o stvaranju, to za sobom povlači i odbacivanje biblijske povijesti o otkupljenju zajedno s budućom eshatološkom povijesti Boga s Njegovom otkupljenom Crkvom u vječnosti. [6]
Na primjer, neki teolozi, polazeći od metode povijesne kritike biblijskog tumačenja, primjenjuju iste evolucionističke uzorke na čitavu biblijsku povijest. Voljni su odbaciti ne samo povijest o stvaranju, već i većinu biblijske povijesti, posebno ako prikazuje Boga koji povijesno djeluje unutar prostorno-vremenskog tijeka ljudske povijesti.
Prema ovom pristupu, stvarnost nove Zemlje neće biti povijesna, već duhovna.
Može li se adventistička teologija odreći biblijske povijesti? Je li stvarnost i istinitost biblijske povijesti srž kršćanstva? Može li adventistička teologija odbaciti povijest prema Postanka 1 a da istodobno ne odbaci biblijsku i eshatološku povijest?
Vrijeme je da svoju pozornost usmjerimo na Božje djelovanje prigodom stvaranja. Odgovor na ova pitanja ovisi o našem razumijevanju “konačne” stvarnosti.
Spiritualiziranje biblijske teologije?
Teologija se bavi stvarnošću i njezinim uzrocima. I evolucija se bavi stvarnošću i njezinim uzrocima.
Biblija u Postanku 1 objašnjava podrijetlo fizičkog svijeta kao povijesni niz božanskih stvaralačkih postupaka u prostoru i vremenu. Evolucija objašnjava podrijetlo istog fizičkog svijeta konstruirajući drukčiju povijest s drukčijom dužinom vremena, događaja i uzroka.
Jasno je da se dogodila samo jedna povijest.
Ova dva povijesna scenarija ne mogu biti istodobno točni. Zato nije moguće prihvatiti ni njima svojstvene teološke posljedice i značenja; usklađivanje biblijskog stvaranja s evolucijom, naime, zahtijeva ne samo prihvaćanje različitog povijesnog izvještaja, već i različito razumijevanje uzročne uloge koju je Bog imao u stvaranju našega svijeta.
Ne možemo dovoljno naglasiti koliko je ovo bitno za teologiju. Kad svoje gledište o tome kako se Bog odnosi prema svijetu jednom prilagodimo evolucionističkoj povijesti, teološka dosljednost zahtijeva da taj isti pogled primijenimo i na sve božanske odnose prema čitavoj povijesti svijeta. A to znači na isti način prihvatiti čitavu ljudsku povijest izraženu u okviru cjelokupnog sadržaja kršćanske teologije.
Kako bi Bog djelovao u evolucionističkoj povijesti?
To nas dovodi do središnje točke koja se pojavljuje u svakom pokušaju teološkog usklađivanja Postanka 1 s evolucijom: do božanske uzročnosti u evolucionističkoj povijesti. Kako Bog djeluje u evolucionističkoj povijesti? Djeluje li Bog povijesno unutar prošlog-sadašnjeg-budućeg protoka vremena kako to kaže Sveto pismo, ili duhovno kako to tvrde neki kršćanski teolozi?
Razmislimo o tome kako modeli usklađivanja stvaranja i evolucije teološki određuju narav božanskog djelovanja kod stvaranja. Teistička evolucija i progresivni kreacionizam shvaćaju božansku uzročnost u evolucionističkoj povijesti duhovno, a ne povijesno. Razmotrimo ukratko oba gledišta.
Teistička evolucija. Francuski rimokatolički svećenik Teilhard de Chardin zamišlja sustav teističke evolucije u kojem Bog djeluje unutar prirode i povijesti, a ne izvana.
Bog djeluje kao duhovna energija da potakne evoluciju na njezinim nižim stupnjevima. To je, “naravno, moglo funkcionirati samo u neosobnom obliku i pod krinkom biologije”. [7]
Zato prema Chardinu božanska uzročnost ne djeluje unutar prostora i vremena povijesnih uzroka, već kao skrivena energija iz neprostorno-bezvremenskog područja duha.
Progresivni kreacionizam. Američki evangelistički teolog Bernard Ramm [8]odbacuje teističku evoluciju jer ona, prema njemu, proizlazi iz panteističkog razumijevanja Boga. Umjesto toga predlaže progresivni kreacionizam kao najbolju teoriju koja najbolje objašnjava “sve činjenice – biološke, geološke i biblijske”. [9]
“Progresivni kreacionizam je sredstvo kojim Bog kao temelj svijeta i Božji Duh kao vitalna snaga provodi božansku volju u prirodi.” [10] Bog djeluje u stvaranju kombinacijom trenutačnih čudotvornih događaja fiat stvaranja i izvedbenim i dopunjavajućim procesom evolucije. Bog izvodi fiat stvaranje transcedentno izvan povijesti. [11]
Ramm tvrdi da se nekoliko djela fiat stvaranja zbilo u davnoj evolucijskoj prošlosti. [12] Ova djela pomažu u objašnjenju početne točke i popunjavanju praznina u evolucijskoj povijesti koje znanost ne može objasniti. [13] Zatim Bog “predaje zadaću stvaranja Svetom Duhu koji se nalazi unutar Prirode”. [14]Sveti Duh je energija koja provodi evolucijsku stranu Božjeg plana stvaranja.[15]
Prema ovim teorijama Bog djeluje izvan događaja prirodne i ljudske povijesti koristeći se biološkim mehanizmima i zakonima evolucije. [16] Međutim, prema Svetom pismu, Bog je naš svijet stvorio ne djelujući iznutra ili izvan prostornovremenskog niza povijesnih uzroka, već unutar njegovog povijesnog toka. [17]
Razlika između teističke evolucije i progresivnog kreacionizma pokazuje način na koji svako od ovih gledišta vidi Božju umiješanost u proces evolucije. Međutim oba gledišta dijele uvjerenje da nam evolucionistička znanost kazuje što se u stvarnosti dogodilo u povijesti. Osim toga, slijedeći grčku metafiziku, oba gledišta pretpostavljaju da Bog ne djeluje povijesno u okviru prostorno-vremenskog redoslijeda povijesnih zbivanja.
Kako to oni vide, božanska uzročnost ne djeluje povijesno (redoslijedom), već bezvremenski (simultano). Zato kršćani koji usklađuju stvaranje i evoluciju zastupaju biblijsko gledište na prostornu i povijesnu stvarnost s grčkim metafizičkim i antropološkim dualizmom koji je rukovodio teološkim konstrukcijama Augustina i Akvinskoga. [18]
Oni su sistematizirali dehistorizaciju i spiritualizaciju kršćanske doktrine na kojoj je teistički evolucionizam i progresivni kreacionizam gradio svoje teološke sinteze.
Način na koji se teistička evolucija i progresivni kreacionizam odnose prema stvaranju može pomoći adventistima i drugim kreacionistima da vide kako usklađivanje biblijskog stvaranja s evolucijskim dugim povijesnim razdobljima zahtijeva više od teološkog tumačenja izvještaja u Postanku 1.
Način na koji Bog djeluje u povijesti mora se slagati s biološkim mehanizmom evolucije i stvarnim povijesnim događajima koje stvara. Kako će ova promjena tumačenja božanske aktivnosti djelovati na adventističku teologiju?
Sukob metaizvještaja
Svi sustavi teološkog tumačenja ovise o snazi njihove unutarnje logike. U skladu s našom raspravom, ova se logika okreće oko načina na koji teolozi razumiju Božje biće i postupke i kako se Bog odnosi prema ljudskim bićima. Naše prethodno razumijevanje ovih predmeta djeluje kao hermeneutička “šablona” za tumačenje Svetog pisma. Činjenica je da promjena teološke šablone neizbježno izaziva promjene u razumijevanju svih teoloških ideja i tumačenja Svetog pisma.
Kao što smo dosad zaključili, mnogi teolozi služe se istom šablonom iz koje razvijaju svoju teologiju. Njihova je šablona metafizička s bezvremenskim Bogom, nadmoćnom providnošću i besmrtnošću duše. Bernard Ramm priznaje odlučujuću ulogu koju klasična metafizička šablona ima u njegovom modelu “progresivnog stvaranja” dok evangeličku teologiju nastoji prilagoditi teoriji evolucije. “[Neka] je teorija protukršćanska kad niječe nešto u kršćanskoj metafizici, odnosno kad napada same korijene kršćanske vjere.” [19]
Ramm ide dalje: “Ako se na zadovoljstvo sviju može pokazati da je evolucija suprotna kršćanskoj metafizici, onda moramo smatrati da je teistička evolucija u neodrživoj situaciji. Mi ćemo biti ili kršćani ili evolucionisti.” [20] Isti kriteriji vrijede za progresivni kreacionizam.
Očito je da teistički evolucionisti i progresivni kreacionisti vjeruju kako evolucionistička povijest nije suprotna kršćanskoj metafizici. Prema njima evolucija se uklapa u metafizičku šablonu koju su kršćanski filozofi konstruirali od Platonovih i Aristotelovih tumačenja stvarnosti.
Prema ovoj zajedničkoj hermeneutičkoj šabloni, proturječnosti između biblijskih i evolucionističkih verzija povijesti života nisu bitne jer nemaju mjesta na bezvremenskoj, duhovnoj i nepovijesnoj razini teološke stvarnosti.
Moramo se pitati: “uklapa” li se evolucija u adventističku teološku šablonu? Ima li adventistička teologija šablonu? Ima li adventistička teologija metafiziku?
Adventistički znanstvenici rijetko se kad bave ovim predmetom, čak i kad adventistička teologija ima teološku šablonu. Ona je bezuvjetno odbacila metafizičku šablonu na kojoj se zasniva većina kršćanske teologije i nadomjestila je onim što je danas poznato kao metaizvještaj o velikoj pobuni.
Glavna razlika između klasične metafizičke šablone i šablone biblijskog metaizvještaja kako ga tumače adventisti jest što prva smješta Boga i Njegova djela u duhovno-bezvremensko, nepovijesno područje stvarnosti, dok ova druga smješta Boga i Njegova djela unutar povijesnog kontinuuma stvorene stvarnosti.
Ova metafizička šablona pomaže nam da razumijemo zašto neki rimokatolički i protestantski teolozi tvrda kako se evolucija može uskladiti s ovom verzijom kršćanstva. Budući da se evolucija ne sukobljava sa šablonom klasične metafizike, oni je mogu uskladiti s kršćanstvom bez mijenjanja svoje teološke strukture, doktrina ili unutarnje logike njihovih tradicija.
Iz perspektive biblijske metaizvještajne šablone lako nam je razumjeti da se evolucija sukobljava s biblijskom šablonom utjelovljenom u metaizvještaju o velikoj borbi koja uključuje šest dana božanskog stvaranja života na našem planetu od po dvadeset četiri sata koji slijede jedan za drugim, unutarnju povijesnu logiku usredotočenu u Svetištu i eshatološka proročanstva Daniela i Otkrivenja.
Razlog je jednostavan. Evolucija je metaizvještaj o podrijetlu ljudske povijesti koji se dobro uklapa u bezvremensku nepovijesnu šablonu. Međutim, zbog istog razloga evolucijski metaizvještaj sukobljava se s metaizvještajem o velikoj borbi jer oba nastoje objasniti istu povijesnu stvarnost rabeći različita gledanja na uzroke procesa.
Kako je to Ramm ispravno istaknuo, trebamo odbaciti evolucijska duga povijesna razdoblja ako proturječe kršćanskoj metafizici. Budući da biblijska misao rješava metafizičke probleme pomoću povijesnog metaizvještaja, neizbježno dolazi u sukob s evolucijskim metaizvještajem o dugim razdobljima.
Evolucija i biblijsko stvaranje logički su nespojivi metaizvještaji između kojih teolozi i vjernici moraju birati za koji će se odlučiti.
Uloga kozmologije u teološkoj hermenutici
Da bismo shvatili kako će prihvaćanje evolucijskih dugih povijesnih razdoblja utjecati na adventističku teologiju, moramo prepoznati makrohermeneutičnu ulogu kozmologije u kršćanskoj teologiji.
U teološkom razmišljanju kozmologija nije sporedni predmet. Uređenost i povijest stvaranja postavlja kontekst u kojem značenje i logiku dobivaju grijeh, Savez, Svetište, otkupljenje, pomirenje i eshatologija. Zbog toga će, ponavljamo, promjene u razumijevanju kozmologije neizbježno dovesti do promjena čitavog teološkog sustava. Osim toga biblijska kozmologija pretpostavlja biblijsko gledište na božansku stvarnost i na njega se oslanja.
Oni koji pokušavaju prilagoditi Postanak 1 evolucijskoj povijesti, ustanovit će da ne samo što mijenjaju dužinu vremena stvaranja, već i njegov stvarni sadržaj i povijest. [21] Razlog tome je što ne možemo prilagoditi Postanak 1 dugim povijesnim razdobljima a da i teološki redoslijed uzroka sadržanih u biblijskom tekstu ne prilagodimo redoslijedu uzroka sadržanih u mehanizmu evolucije.
Ukratko, prilagođivanje šest biblijskih dana od po dvadeset četiri sata koji slijede jedan za drugim znanstvenoj povijesti dugih razdoblja zahtijeva prilagođivanje ne samo dužine vremena, već i razumijevanje redoslijeda stvarnosti i uzroka uključenih u nastanak života na Zemlji.
Promjene u kozmologiji zahtijevaju promjene u božanskoj stvarnosti i djelovanju. I opet, promjene u razumijevanju božanske stvarnosti i djelovanja zahtijevaju prilagođivanje biblijske misli evolucijskoj povijesti i potpunu izmjenu tumačenja ne samo adventističke doktrine, nego i mnogih drugih shvaćanja u širem kontekstu kršćanske istine i vjere.
štoviše, takvo prilagođivanje vodi promjeni adventističkog teološkog autoriteta: znanost i filozofija nadomještaju Sveto pismo kao pouzdani povijesni izvor.
Zaključak
Problem koji stoji pred nama nije da se odlučimo između doslovnog ili teološkog tumačenja Postanka 1, već između dva logički sukobljena metaizvještaja koji utječu na cjelokupnu adventističku, dakle i kršćansku teologiju. Jedan prikazuje Boga i stvarnost kao bezvremensko-duhovni; drugi shvaća Boga i stvarnost kao povijesne. Jedan se temelji na grčkoj metafizici, a drugi na biblijskom otkrivenju.
Ova dva nespojiva metaizvještaja nastoje objasniti čitavu povijest stvarnosti. Ne možemo uskladiti niti logički pomiriti ove metaizvještaje. Zbog toga adventistička teologija ne može uskladiti biblijsko stvaranje s evolucijskim dugim povijesnim razdobljima bez mijenjanja svoje biti, doktrina i teološkog sustava. [22]
Adventistička teologija kao i drugi kršćani kreacionisti moraju izabrati metaizvještaj na kojem stoji njihova teologija. A što to može biti osim biblijskog izvještaja, doslovnog i povijesnog, s beskonačnim Bogom koji djeluje u vremenu i prostoru?
Zbog toga adventisti i drugi kreacionisti trebaju ponovno potvrditi da teološko razumijevanje Postanka 1 opisuje šest doslovnih povijesnih razdoblja od po dvadeset četiri sata u kojem je Bog stvorio naš planet. Takva je potvrda bitna za teološko promišljanje Svetog pisma kao i za skladni sustav istine koja je omogućila pojavu Adventističke crkve i njezine zadaće u svijetu.
Fernando L. Canale
(Znaci vremena 2/2006, Zagreb)
__________________________________
- [1] Dugo vrijeme i evolucijske ideje u ovom članku odnose se na podrijetlo života na planetu Zemlji, a ne na podrijetlo svemira ili života u drugim galaksijama.
- [2] Vidi, primjerice, Fritz Guy, “Interpreting Genesis One in the Twenty-first Century”, Spectrum 31, 2 (2003), str. 5-16.
- [3] Progresivni kreacionizam i teistička evolucija kao teološki pristup Postanku 1; vidi dolje.
- [4] Bultmannov program demitologizacije opisuje biblijsku povijest kao “mit”. Vidi, primjerice, Rudolf Bultmann, Existence and Faith, 1960.
- [5] Barth se služio pojmom “saga” da teološki kategorizira vrstu povijesti koju Sveto pismo iznosi u Postanku od 1. do 11. poglavlja. On tvrdi da je “osim ‘povijesnog’ uvijek s pravom postojalo ‘nepovijesno’ i prethistorijsko gledište povijesti i da je njezin ‘nepovijesni’ i prethistorijski opis u obliku sage”. Karl Barth, ChurchDogmatics, 13, svezaka.
- [6] Jorgen Moltmann primjenjuje grčko razumijevanje stvarnosti na eshatologiju. Budući svijet neće zauvijek biti nastavak ljudske povijesti, već će se sastojati od bezvremenske stvarnosti duše koja će dijeliti božanski život Trojstva. The Coming of Christian Eschatology, 1996.
- [7] Pierre Teilhard de Chardin, The Phenomenom of Man, str. 291,292.
- [8] Bernard Ramm zastupa mišljenje: “Prema biblijskom gledištu panteističko poistovjećivnje s prirodom je pogrešno. Bog nije priroda, već tlo svijeta za prirodu kako su učili Augustin i Akvinski.” The Christian View of Science and Scripture, str. 108.
- [9] Isto, str. 293.
- [10] Ramm, str. 115,116.
- [11] Isto, str. 116.
- [12] Isto.
- [13] Isto, str. 228.
- [14] Isto, str. 116 (podcrtano u izvorniku).
- [15] Isto, str. 116.
- [16] Neće svi predstavnici progresivnog kreacionizma izričito potvrditi da Bog koristi mehanizam evolucije. Ali posljedice Njegovog upravljanja između događaja stvaranja ex-nihilo slijedi istu povijest i razvoj koji je znanost rekonstruirala korištenjem uzoraka i biološkog mehanizma evolucije.
- [17] Ramm tvrdi da način na koji se evolucija uklapa u stvaranje treba razumjeti kao “element providnosti” (Isto, str. 292). Međutim, u Svetom pismu božanska providnost ne djeluje “iznutra” ili “izvan” prirode i povijesnih zbivanja, već unutar njihova tijeka.
- [18] Bernard Ramm obilno posuđuje od Augustina i Tome Akvinskog kad tvrdi da je “Bog tlo svijeta”. Ramm, str. 106-108.
- [19] Ramm, str. 191 (podcrtano u izvorniku).
- [20] Ramm, str. 292.
- [21] Vidi, primjerice, Langdon Gilkey, “Cosmology and Ontology, and the Travail of Biblical Language”, JR 41,3 (1961), str. 196.
- [22] Međunarodni koncil za nepogrešivost Biblije 1982. zaključio je “da je ustrajavanje na šest dana od po dvadeset četiri sata koji slijede jedan za drugim nebitno za vjerovanje u nepogrešivost Biblije”. Hugh Roos, Creation and Time: A Biblical and Scientific Perspetive on the Creation-Date Controversy, str. 156.