Ohrabrenja s Filipina — u Čakovcu
Predsjednik Jugozapadne filipinske unije konferencija Crkve adventista sedmog dana, pastor Jerry C. Patalinghug, održao je kratak niz duhovnih predavanja u mjesnoj crkvi u Čakovcu, 6. i 7. srpnja 2024. godine. Programe je svake večeri maštovito vodila njegova supruga Marife, unijska voditeljica Odjela za propovjedničke supruge i Odjela djece. Krajem svibnja ove godine ona je u svojoj uniji provela trodnevni tečaj nazvan “Djeca u misiji — Govorit ću o Božjoj ljubavi”, s ciljem poboljšanja vještina bitnih za sudjelovanje djece u crkvenim aktivnostima. Jugozapadna filipinska unija sastoji se od 1.128 mjesnih crkava i ima 281.877 vjernika (podaci od lipnja 2023.), a rukovodi i djelatnošću triju adventističkih bolnica i dvaju koledža.
Patalinghug je oduševio slušatelje praktičnim prikazivanjem kršćanskih vrijednosti na adventistički način i bogatim iskustvima promicanja misije naše crkve. Muški sastav iz Varaždina pjevao je svake večeri, kao i kći Jerryja i Marife, Maybelle, koja je svojim lijepim glasom proslavljala Boga. Ta mlada darovita žena udala se prije nekoliko godina za vjernika čakovečke crkve Tomislava Cmrečnjaka i doselila u Međimurje. Maybelle i Tomislav imaju kćerkicu Talithu i pravo su osvježenje za čakovečku crkvu. To je razlog zašto su pastor Jerry i njegova supruga Marife odlučili posjetiti Čakovec i ohrabriti vjernike i prijatelje te crkvene zajednice. Predavanja je posjetio predsjednik Hrvatske konferencije pastor Slobodan Marčeta sa svojim sinom Elijasom. Prije nekoliko godina pastor Marčeta je održao sličan niz predavanja na Filipinima. Na kraju je pastor čakovečke crkve, Kristijan Mojzeš, od srca zahvalio na službi tih Božjih slugu iz dalekih Filipina. Mihael Presečan je uspješno prevodio riječi brata Jerryja i sestre Marife s engleskog jezika.
Svake večeri nakon predavanja ostajali smo u zajednici uz laganu večeru i ugodno druženje. Posebno su nam prijali tanki rezanci pripremljeni na filipinski način, s umakom od soje i puno povrća (sotanghon). Kako je jednostavno zbližiti se s ljudima iz dalekih krajeva našeg planeta kad nas ujedinjuju kršćanske vrijednosti, koje su samo predokus zajedništva na novoj Zemlji, gdje neće biti podjela među ljudima, žalosti niti boli. Tamo će svi biti okupljeni oko Isusa u Njegovu kraljevstvu ljubavi.
Dragutin Matak
Poseban projekt u našoj Školi i knjižnici
Nobelovcu Albertu Camusu pripisuje se rečenica: “Sve važno o životu naučio sam zahvaljujući nogometu.” Ta me je misao podsjetila na našega Luku Modrića, koji je rekao da ako u nečemu uistinu želimo uspjeti, moramo iskoristiti svaku priliku i pritom dati sve od sebe — odnosno da se za nešto važno treba potruditi. Winston Churchill je rekao da pesimist vidi poteškoću u svakoj prilici, a optimist vidi priliku u svakoj poteškoći. Ipak, ne moramo biti svjetski poznati u nekom području ljudskog djelovanja; pitanje je slijedimo li naše dječačke snove u danom trenutku i činimo li pritom najbolje što možemo.
Godinama sam imao želju s razrednicima prirediti radionice u kojima bismo učenike uputili na važnost čitanja knjiga u njihovom obrazovanju i u životu općenito. Naime, kako sad radim kao školski knjižničar, ponekad se s nostalgijom sjećam izravnog rada s učenicima u razredu. Najviše mi nedostaju poticajna pitanja učenika koja oni postavljaju tražeći odgovore i proširujući svoje spoznaje. To mi kao profesoru hrvatskog jezika i književnosti nedostaje, kao i lopta Messiju tijekom godišnjeg odmora. Povremene zamjene u školi, povratak u učionicu i neko zanimljivo pitanje samo iznova probude moju želju da s učenicima podijelim svoju ljubav prema čitanju.
A onda se ove školske godine iznenada pojavila prilika. Na sjednici Nastavničkog vijeća Srednje škole s pravom javnosti u Maruševcu, ravnateljica je najavila Projektni tjedan u našoj školi — od 18. do 22. ožujka. Poticala je nastavnike da osmisle radionice u kojima bi surađivali na zanimljiv i kreativan način i u njih uključili učenike. Svaki razred bi trebao proći svih osam radionica u blok-satu tijekom toga tjedna. Prilika koja se može samo poželjeti. No bilo je i puno nepoznanica i izazova. Trebalo je sve osmisliti i pripremiti, načiniti prezentaciju uz pomoć tehnike, iako tehnika nije bila najvažnija, a uz sve to su se u našoj knjižnici i cijeloj zgradi odvijali opsežni radovi na centralnom grijanju.
Sjetio sam se da bismo kolega Kristijan Mojzeš, koji je zadužen za adventistički vjeronauk kod nas, i ja kao knjižničar mogli osmisliti radionicu “Biblija — knjižnica u malom”, u kojoj bismo istaknuli važnu misao: Petnaestak minuta čitanja može ti promijeniti život! Vjeroučitelju se zamisao jako svidjela, kao i ravnateljici, te smo to razradili i načinili koncept.
S obzirom na radove koji su se odvijali u etapama, skoro do zadnjeg trena nismo znali gdje ćemo održati prve radionice. Na kraju smo odlučili početi radionicu u razredu, kamo smo odnijeli nešto od onoga što smo htjeli prikazati učenicima. Tog smo ponedjeljka imali prve razrede, i u hodu smo prilagođavali sadržaj radionica kako bismo ostvarili najvažnije. Od srijede do petka bili smo u knjižnici, i tamo smo u postojećim uvjetima imali prezentaciju, odnosno radionicu s učenicima.
Učenici su bili obvezni prisustvovati radionici kao redovnoj nastavi. Nakon popunjavanja uvodne ankete, učenicima smo prikazali navod iz knjige Miroslava Pujića, Doživjeti radost, koji govori o uobičajenom postupku čitanja koji doživljavamo kao nešto najuobičajenije, a zapravo nam on omogućuje da u maštu prizovemo bića, narav ili misli neke druge osobe koja je živjela davno. Spomenuli smo svjetska čuda, i istaknuli da je to veće čudo od nicanja zrna pšenice iz faraonove grobnice, a događa se, odnosno može se događati svaki dan.
Vjeroučitelj je zatim pokazivao fotografije i govorio o važnosti arheoloških otkrića u Qumranu 1947. godine, napomenuvši da je i sâm posjetio to mjesto, kao i više arheoloških lokaliteta u Izraelu. Ono što je začuđujuće jest činjenica da nas kumransko otkriće približava oko tisuću godina izvornim biblijskim tekstovima koji nisu sačuvani. Na taj je način dokazano da su pogreške u prepisivanju tijekom stoljeća zanemarive i da možemo biti sigurni u vjerodostojnost Biblije kakva je došla do nas. Istaknuo je s kakvom su pažnjom židovski rabini masoreti prepisivali biblijske tekstove, te kako bi u slučaju i najmanje pogreške uništili cijeli rukopis i počeli ga prepisivati iznova.
Da to približimo učenicima, pokazali smo im Bibliju koju su naši učenici prepisali rukom u veljači 1974. godine. Uz napomenu o kojem je prijevodu Biblije riječ, uz svaku knjigu je i potpis osobe koja je taj dio prepisala. Bilo je tu puno posla, ali trud učenika te generacije se isplatio.
U našoj smo radionici u jednom trenutku učenicima podijelili Biblije — Suvremeni hrvatski prijevod, i tko je htio mogao je sudjelovati u čitanju Druge Ivanove poslanice. Učenici su mogli doživjeti kako su se biblijske knjige čitale naglas u skupinama vjernika, u davna vremena kad su kao pisma i napisana. Istaknuli smo da smo sada pročitali naglas jednu biblijsku knjigu, a da im ostaje da pročitaju još 65, odnosno 72 knjige — ovisno o kojem je kanonu riječ. Naime ako pročitaju otprilike tri poglavlja dnevno, tijekom godine dana mogu pročitati cijelu biblijsku “knjižnicu”. Osnovni podaci o Bibliji uče se na nastavi hrvatskog jezika, a ta je Knjiga nadahnjivala mnoge umjetnike na različitim područjima njihovog djelovanja.
Ako ih Biblija ne privlači i nisu toliko znatiželjni da bi je pročitali, mogu čitati ono što ih zanima. Govorio sam im o važnosti i dobrobitima čitanja. Prenio sam im da je studija Sveučilišta u Sussexu otkrila da samo šest minuta čitanja može smanjiti razinu stresa za više od dvije trećine, i to čak bolje od slušanja glazbe ili izlaska u šetnju. John Stein, profesor emeritus s Oxforda, ističe da čitanje traži cijeli mozak. Dodaje da, kad se izgubimo u dobroj knjizi, radimo više od jednostavnog praćenja priče: uključujemo mozak kao da to doista radimo. Spomenuo sam i slovenskog znanstvenika Mihu Kovača, koji kaže da u čitanje trebamo uložiti određeni napor, ali da u njemu možemo puno uživati, da ono razvija našu empatiju, pomaže u razvijanju kritičkog razmišljanja i još mnogo toga.
Koliko god smo isticali važnost čitanja knjiga, s druge smo strane govorili o izazovima koji nas u tome ometaju. Stavili smo u prezentaciju sliku Odiseja vezanog uz jarbol na njegovom brodu, dok su mu iz mora prijetile sirene. Učenicima smo postavljali određena pitanja iz Homerove Odiseje, i zaključili da i nama u suvremenom životu prijete razne opasnosti. Koristeći takvu metaforiku rekli smo da, iako nam tehnologija pomaže da dođemo do mnoštva podataka i sadržaja, s druge strane može predstavljati određenu opasnost. Istaknuli smo da nas knjiga može privezati uz neki sadržaj, kao uže Odiseja za jarbol, i omogućiti nam da se lakše usredotočimo na taj sadržaj i ono što smatramo važnim u životu.
U nekim sam razredima spomenuo iskustvo jednog učenika s mojih predavanja, koji je pokazivao jako dobro poznavanje antičke književnosti. Rekao mi je da je to zbog toga što su mu roditelji navečer čitali mitološke priče. Zanimljivo je spomenuti podatak da su učenici u anketi izjavili, njih 69 posto, da su im roditelji čitali prije spavanja, a njih 18 posto napisalo je da su im čitali pet puta tjedno. Anketu je ispunilo oko 180 učenika.
Upotrijebili smo misao glumice Joan Bennett, koja kaže da su knjige kompasi, teleskopi, sekstanti i zemljovidi — koje su drugi ljudi pripremili da nam pomognu ploviti po opasnim morima ljudskog života. Pokazali smo učenicima dva ručno izrađena zemljovida s kraja 19. stoljeća, koje su mogli prelistati.
Spomenuli smo i određenu povezanost između veličine kućnih knjižnica i osjećaja zadovoljstva, odnosno inovativnosti, na što ukazuju istraživanja. Ne iznenađuje da obitelji u skandinavskim zemljama imaju u svojim kućnim knjižnicama u prosjeku dvjesto i više knjiga. Zanimljivo je spomenuti da obitelji u nekim gospodarski razvijenim državama (Njemačka, Velika Britanija, Francuska i Sjedinjene Američke Države) imaju otprilike stotinjak knjiga manje u svojim knjižnicama od onih iz prve skupine. Zanimljiv je i podatak da obitelji u nekim zemljama imaju pedesetak knjiga u svojim kućnim knjižnicama (Turska, Čile i Singapur). To je čak manje od “knjižnice” u Bibliji koju smo spomenuli, a učenicima smo naveli i osnovne podatke o broju knjiga u našoj školskoj knjižnici.
Danas sigurno nije nešto veliko imati bogatu kućnu knjižnicu, niti je to ljudima važno, no zanimljivi su primjeri iz književnosti i iz života koji govore da su ljudi koji su ostavili određeni trag iza sebe — puno čitali. Naveli smo primjer engleske spisateljice Virginije Woolf, jedne od najvažnijih autorica modernizma u književnosti, koja je utjecala na roman i bila ispred svojeg vremena. Nije studirala, nije imala vlastitu sobu, nije mogla odlaziti u knjižnicu, jer to ženama u njezino doba nije bilo dopušteno, ali je imala vlastitu knjižnicu u svojem domu.
Drugi primjer je Amerikanac Ben Carson i njegova majka. On je postao poznat u cijelom svijetu 1987. godine, zbog uspješnog razdvajanja sijamskih blizanaca sa spojenim glavama. To je bio prvi u nizu složenih kirurških zahvata koje je taj neurokirurg obavio, kakvima je spasio mnogu djecu za koju nije bilo nade da će preživjeti. Sve se to ne bi dogodilo, kao u filmu “Divan život”, da nije bilo njegove majke. Sonyja Carson bila je siromašna samohrana majka, crnkinja… I ne samo to, ona dugo vremena nije znala čitati, a Ben je imao problema s vidom. No ona je promatrala bogate ljude za koje je radila po kućama i, gledajući njihove knjižnice, zaključila da je čitanje važno. Ben se dobro sjeća njezinih riječi: “Bennie, srce”, stalno bi ponavljala, “ako znaš čitati, možeš naučiti sve što želiš. Vrata svijeta otvorena su onima koji znaju čitati. A moji će sinovi uspjeti u životu jer će čitati više od svih drugih u školi!”
Svojim je sinovima ograničila gledanje televizije, a trebali su posuditi u knjižnici dvije knjige tjedno i napisati osvrt na njih. Bunili su se, no ipak su poslušali, i nakon nekog vremena cijeli razred se čudio kad je Ben počeo odgovarati na pitanja na koja nitko nije znao odgovor, a najviše se čudio on sâm da jedini zna odgovore. Konačno se uvjerio da je njegova majka u pravu i da je čitanje povezano s njegovim školovanjem. I što je najvažnije, počeo je uživati u čitanju. Jedno vrijeme je čitanje knjiga iz knjižnice bilo jedino što je želio raditi: samo je htio čitati. Slikovito rečeno, to je bio njegov jarbol.
U nekim smo razredima spomenuli određene rekorde vezane uz čitanje, no ono što smo im htjeli posebno naglasiti je misao G. Gordona da, ako odvoje samo petnaest minuta dnevno za čitanje, godišnje mogu pročitati i do dvadeset i pet knjiga, odnosno za života tisuću knjiga — kao da su višestruko studirali.
Posebno su nas ohrabrili komentari učenika i mnoga zanimljiva pitanja u završnoj anketi, a imali su priliku pitati i tijekom radionice. Učenici su predlagali naslove knjiga koje bi željeli vidjeti na našim policama. Dali su i nekoliko prijedloga za poboljšanje u budućim radionicama. Uočili smo zanimanje nekih učenika za strip, a još više njih željelo bi čitati knjige na engleskom jeziku. To je prilika za još bolju suradnju knjižnice i nastavnika engleskog jezika. Zanimljivo je da je Dnevnik Anne Frank knjiga koja je naročito utjecala na njih, i da bi je preporučili svojim prijateljima. Popularni su i razni drugi dnevnici. Prva knjiga koju su pročitali i koje se rado sjećaju najčešće je Lovrakov Vlak u snijegu. Bibliju je pročitalo njih dvadeset i pet posto, a najdraža biblijska knjiga im je Postanak.
Zanimljivo je da nije velik broj onih koji bi čitali elektroničke knjige kad bismo im to omogućili. Ove smo se godine kao Škola i knjižnica uključili u projekt “Čitaj lakše”, i nadamo se da ćemo uz dodatno predstavljanje aplikacije Lexie potaknuti učenike koji imaju određene poteškoće u čitanju, ali i sve ostale, na njegovo korištenje sljedeće školske godine.
Zanimljivo je da je u anketi 94 posto učenika izjavilo da smatra kako čitanje može poboljšati opće znanje, a 86 posto smatra da već petnaest minuta čitanja dnevno može tome doprinijeti. Svakako ohrabruje činjenica da, unatoč svim izazovima u današnje vrijeme, petnaest posto učenika ima naviku čitati svakodnevno po petnaest minuta. U završnoj anketi velik broj učenika zaokružio je ponuđenu odluku da će vjerojatno čitati petnaestak minuta dnevno. Tu skupinu iznova treba ohrabrivati u razvijanju čitateljskih navika jer, kao što je rekao Walt Disney, knjige skrivaju više dragocjenosti nego što ih je moguće pronaći na otoku s blagom… I, što je najbolje, u tim dragocjenostima možete uživati svakoga dana svojega života.
Trebamo najprije mi vjerovati u to, a onda će i drugi tako razmišljati i djelovati. Književnik Gustave Flaubert je u jednom pismu naglasio: “Čitamo da bismo živjeli.” Ili, kako je rekla spisateljica Nora Ephron: “Ništa nije važnije od čitanja.” Smatram da bi takvu izjavu mogli odobriti i zaljubljenici u nogomet; ionako se kaže da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. No dok se u nogometu naša nadanja i snovi mogu brzo rasplinuti, knjiga je na određeni način ipak opipljivija, bez obzira u kojem obliku bila, odnosno — kako kaže pisac Neil Gaiman — “Knjiga je san koji držite u ruci.”
Darko Filčić
