„Čovjek povjerova riječi koju mu reče Isus, te ode.“ (Ivan 4,50)
U gradu Kafarnaumu sin kraljevog činovnika ležao je na smrt bolestan. Otac ga je uzalud pokušavao spasiti. Ubrzanim koracima palači se približio glasnik i zatražio da vidi plemića. Rekao mu je da upravo dolazi iz Jeruzalema i da u Galileji postoji Božji prorok za kojega neki kažu da je dugoočekivani Mesija. … Možda bi On mogao izliječiti dijete.
Dok je slušao, izraz na licu plemića promijenio se iz očaja u nadu. …
Nada rođena u njegovom srcu rasla je dok se spremao na put. Još prije svitanja on se već nalazio na putu prema Kani Galilejskoj, mjestu u koje je izgleda otišao i Isus. …
Našavši Isusa, zamolio Ga je da dođe u Kafarnaum i izliječi njegovog sina. „Ako ne vidite čudesne znakove, vi nipošto nećete vjerovati!“ odgovorio mu je Isus. U izvjesnoj mjeri kraljev činovnik je doista vjerovao jer inače ne bi krenuo na tako dalek put u to kritično vrijeme. Međutim, Isus je želio učvrstiti njegovu vjeru.
Slomljena srca otac je povikao: „Gospodine, siđi prije nego mi umre dijete!“ Plašio se da bi svaki trenutak koji prolazi mogao staviti njegovo dijete izvan moći Iscjelitelja. … Želeći razviti u njemu savršenu vjeru, Spasitelj je odgovorio: „Idi, tvoj je sin živ!“
„Čovjek povjerova riječi koju mu reče Isus, te ode.“ Dobivši obećanje da smrt koje se plašio neće zadesiti njegovog sina, plemić nije postavio nijedno pitanje niti je tražio ikakvo objašnjenje. On je vjerovao! Stalno iznova je ponavljao riječi: „Tvoj je sin živ!“
A sila riječi koje je Otkupitelj izgovorio sijevnula je kao munja od Kane do Kafarnauma i dijete je bilo izliječeno. … Promatrači kraj njegove bolesničke postelje promatrali su suspregnuta daha borbu između života i smrti. I kada je u jednom trenutku nestala visoka groznica, bili su puni čuđenja. Znajući koliko je otac bio zabrinut, oni izlaze pred njega s radosnom porukom. On im je postavio samo jedno pitanje: Kada se dijete počelo osjećati bolje? Oni su mu rekli i on je bio zadovoljan. … Sada je njegova vjera bila okrunjena sigurnošću. …
U našoj službi za Krista nama je potrebno više ovakve bezuvjetne vjere ovog kraljevog činovnika. … Onome tko se bezuvjetno oslanja na Spasitelja, vrata Neba širom su otvorena i preplavljuje ga slava s Božjeg prijestolja. (Youth’s Instructor, 4. studenoga 1902.)