“Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za učenje, za dokazivanje, za popravljanje, za odgoj u pravdi, da bude savršen čovjek Božji, spreman za svako dobro djelo.” (2. Timoteju 3,16)
“I tako nam je čvrsta proročka riječ. I dobro činite da na nju pazite kao na svjetiljku, koja svijetli u tamnome mjestu, dok dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašima.” (2. Petrova 1,19)
Mračne sile ispod neba nastojale su kroz vjekove omalovažiti Božju riječ, Bibliju, koja je objavljena ljudima kroz Svetoga Duha a zbog čovjekova spasenja iz ponora grijeha. “Jer nikad nije bilo proroštvo javljeno po volji čovječjoj, nego su nadahnuti Duhom Svetim govorili sveti Božji ljudi.” (2. Petrova 1,21)
Sveti Duh u svačije srce usadi malenu iskru svjetlosti, i ostavi nama na slobodnu volju da to svjetlo razvijamo ili ugasimo (neki to zovu glasom savjesti). Ako dopuštamo razvoj ovog svjetla, osvanut će u nama dan i bit ćemo spremni na svako dobro djelo! Ako ga pak ugasimo, to je naša najveća tragedija, jer smo odbili Svetoga Duha (ugasili glas savjesti), što je neoprostivi grijeh! Sile tame bore se da čovjeka drže u tami, i tada vladar tame, Sotona, može s ljudima bez savjesti ili kroz njih postizati sve. Mnogi vrlo naobraženi ljudi sljedbenici su tame i njezini širitelji — jer ne podnose svjetlo kako se ne bi otkrio njihov rad — te tako i druge drže u tami da ne vide. Stoga oni našu dragu Bibliju nazivaju pogrdno “starom knjigom”, “zastarijelom”, “zaboravljenom”, i slično.
Prije mnogo godina, dok su u Africi još živjela ljudožderska plemena, jedan engleski lovac se izgubio. Pratnja ga je uzalud tražila i najzad su ga smatrali izgubljenim. On je jadan izbio iz šume na otvoreni prostor, savanu, ali je bio mrkli, mrkli mrak. Srećom, u daljini je opazio maleno žmirkavo svjetlo. Polagano je prilazio tom svjetlu. Kroz bambusovo lišće razabrao je kako čovjek u kolibi sjedi i čita. Bio je presretan, vjerujući da je taj čovjek prosvjetljen i da nije ljudožder! Osim toga, pomislio je da vjerojatno govori i engleski, jer tada još nije bilo knjiga na plemenskim jezicima. To ga je u velikoj mjeri ohrabrilo da će s njime moći komunicirati. Treće, vjerovao je da će ga ovaj moći uputiti na pravi put da pronađe svoje društvo i da se može sretno vratiti svome domu.
Skupio je svu svoju hrabrost i najavio svoju nazočnost s “Halo!” Promatrao je kroz bambusovo lišće reakciju ovog čovjeka. Čovjek je digao glavu u pravcu zvuka, odložio pažljivo knjigu i pošao prema izlazu kolibe. Dva posve različita lica, dva posve različita pogleda, dva posve različita mentaliteta srela su se oči u oči, uz svjetlost žmirkave baklje. Izgubljeni lovac držao je čvrsto svoju pušku koja mu je pružala sigurnost i gledao nepomično u oči crnog čovjeka. Bio je skoro izvan sebe kad je urođenik, uglađeno se naklonivši, pozdravio pridošlicu i odgovorio mu s “Halo!”
“Pa ti govoriš engleski!” — ushićeno je rekao izgubljeni lovac.
“Tako, ne baš najbolje” — skromno je rekao domaćin. “Izvolite unutra, ako žalite” — pozvao je domaćin lovca.
“Hvala lijepa”, zahvalio je lovac i ušao u kolibu kako mu je bilo pokazano. Domaćin mu je ponudio mjesto nedaleko vatrice koja je tinjala u sredini kolibe. Zametnuo se razgovor i naš lovac je objasnio domaćinu što se dogodilo te ga zamolio za pomoć. Domaćin ga je razumio, iako mu je lovac neke stvari morao dva puta reći. Rekao je lovcu: “Bolje da pričekate do jutra jer sada nije sigurno putovati.”
Lovac se složio. Domaćin mu je ponudio skromni obrok i ležaj do jutra. Kad su završili uobičajene razgovore, prešli su na radoznala propitkivanja.
“Zar vi ne znate da je opasno kretati se po našemu području?” — upitao je začuđeno domaćin lovca.
“Znam, ali sam se izgubio i nisam imao drugoga izbora” — odgovorio je ovaj.
“Pa kako ste se usudili ući k meni, kad znate u kom ste području?” — pitao je domaćin.
“Vidio sam da čitaš i vjerovao sam da si prosvjetljen! Ako smijem pitati, zanima me što čitaš?”
“Bibliju” — odgovorio je domaćin.
“Što?! Tu staru knjigu koju smo mi kulturni ljudi odbacili?!” — grohotom se nasmijao lovac. “Ako sretno dođem kući, ja ću ti poslati novije knjige, nemoj čitati tu zapuštenu, staru knjigu!” — rekao je.
Domaćin se u laganoj kretnji podigao sa svojega sjedišta, prišao kutu kolibe i odgurnuo zastor iza kog je bilo mnogo naslaganih ljudskih lubanja.
“Lovče, zahvalite Bogu za ovu staru Knjigu! Jer da ne čitam nju, i vi i vaša lubanja biste bili složeni ovdje!” — odgovorio je domaćin.
Lovac je problijedio pri i izustio: “Oprosti, ja sam govorio nerazumno. Ti samo čitaj tu dragu Knjigu, koja je, eto, spasila i moj život!”
Ujutro su se rastali kao dva dobra prijatelja — zahvaljujući staroj i “napuštenoj” Knjizi, Bibliji!
Ivica John Jakovac
Vancouver, Kanada