“Tada Duh odvede Isusa u pustinju da ga napastuje đavao.” (Matej 4,1)
Evanđelja nas na ovom mjestu prvi put upoznaju s Kristovim najvećim neprijateljem u sukobu između dobra i zla. Matej ga naziva “đavao” u 1. retku četvrtog poglavlja, “napasnik” u 3. retku, a u 10. “sotona” (suparnik) — njegovim odgovarajućim imenom još od pada iz Postanka. Prije četvrtog poglavlja đavao je djelovao iza zavjese, kao u Herodovom slučaju, ali sada se pokazuje i stupa u prvi plan.
Trebamo također zapaziti da ni Bog ni Duh Sveti nisu aktivni sudionici u kušnji. Matej je prilično oprezan u načinu izražavanja: “Tada Isusa odvede Duh u pustinju da ga kuša đavao.” (Šarić) Jakov jasno naučava da Bog ne kuša nikoga (Jakov 1,13 — Šarić).
Međutim, Bog dopušta da se Njegovi sljedbenici suoče s kušnjom da bi osnažili i razvili svoj karakter. Zato ne trebamo misliti da nismo u skladu s Bogom kada se nađemo u teškim prilikama. Naposljetku, Kristova kušnja nastupila je odmah nakon duhovnog uspona prigodom krštenja. Božji sljedbenici nisu pošteđeni od pritisaka ovoga svijeta, već primaju snagu da se odupru tim silama (1. Korinćanima 10,13). Tako je bilo i u Isusovom primjeru. Suočio se s uobičajenim kušnjama drugih ljudi. Ipak, On je izvojevao pobjedu (Hebrejima 4,15).
U Isusovim kušnjama susrećemo se s osnovnom naravi kušnje. Prije smo zapazili da se utjelovljeni Krist “lišio” svoje jednakosti s Bogom kada je došao na Zemlju (Filipljanima 2,5-8). Odnosno, On se dobrovoljno odrekao svojih božanskih svojstava i pokorio se uvjetima života s kojima se i mi suočavamo. Dok je bio na Zemlji, Bog Sin ovisio je o Bogu Ocu kao i mi (Ivan 5,19.30; 8,28; 14,10). On je doslovno postao jedan od nas.
Zapazite da se On dragovoljno ponizio. Nitko Ga nije prisilio da postane čovjek. On je odlučio to učiniti. Upravo se u tom Kristovom dragovoljnom činu nalazi središte i sila Njegovih kušnji. Da je neprijatelj jednom uspio navesti Isusa da se ne liši svoje jednakosti s Bogom i da upotrijebi svoju “skrivenu” silu, rat bi završio, a Sotona bi izišao kao pobjednik. Ellen G. White naglašava “da se On teško držao na razini ljudskog roda kao što se čovjeku teško uzdići iznad niske razine svoje iskvarene naravi i postati dionik božanske naravi” (Review and Herald, 1. travnja 1875.).
U Kristovim kušnjama prepoznajemo i svoje kušnje. Moja je kušnja svakoga dana da se prestanem oslanjati na Boga i postanem sam sebi dovoljan, da postanem bog svojeg života.
Preporučujemo:
