“I da brižno nastojite živjeti u miru, baviti se svojim poslovima i raditi vlastitim rukama, kako smo vam naredili, da se tako dostojno vladate prema onima koji su vani i da nikoga ne trebate.” (1. Solunjanima 4,11.12)
Mnogi na rad gledaju kao na prokletstvo koje potječe od neprijatelja duša. To je pogrešno. Bog je čovjeku dao rad kao blagoslov koji će zaokupiti njegov um, osnažiti tijelo i razviti sposobnosti. Adam je radio u Edenskom vrtu i doživljavao umnu i tjelesnu aktivnost kao najveće zadovoljstvo svojeg bezgrešnog postojanja. Kada je istjeran iz tog predivnog doma zbog neposlušnosti i bio primoran boriti se sa zemljom teškom za obrađivanje kako bi svakodnevno imao kruh, isti taj rad bio je olakšanje njegovoj žalosnoj duši i zaštita od kušnji.
Razuman rad nužan je i za sreću i za napredak našeg roda. On slabe čini jakima, plašljive hrabrima, a potištene sretnima. Naša različita opredjeljenja razmjerna su našim različitim sposobnostima, a Bog očekuje odgovarajući povrat darova koje je dao svojim slugama. Nagradu ne određuje najveći talent koji imamo, nego način na koji talente koristimo — mjera vrijednosti s kojom obavljamo životne dužnosti, bile one velike ili male.
Lijenost je jedno od najvećih prokletstava koja mogu snaći čovjeka, jer nju slijede poroci i zločini. Sotona čeka u zasjedi spreman da iznenadi i uništi one koji se ne paze, jer mu njihova lijenost pruža priliku da im se nametne pod nekim privlačnim izgovorom. Nikada nije uspješniji nego kada se približi ljudima u trenucima dokolice.
Najveće prokletstvo koje proizlazi iz bogatstva pomodna je ideja da rad ponižava. “Evo opačina sestre tvoje Sodome: gizdavo, u izobilju kruha i bezbrižno življaše ona i kćeri njezine, a sirotinju i bijednike ne pomagahu.” (Ezekiel 16,49) U riječima svetoga spisa predočene su nam posljedice besposlenosti. Ona je izazvala propast gradova u ravnici. Dokoličarenje slabi um, podriva dušu i izopačuje razumijevanje pretvarajući u prokletstvo ono što je dano kao blagoslov. (Signs of the Times, 4. svibnja 1882.)